1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Žrtve iz Tomašice pronašle večni počinak

Aleksandra Slavnić21. jul 2014.

Sećanje na kobni jul 1992. godine u Prijedoru danas je življe nego ikada. Tela 283 Bošnjaka i jednog Hrvata konačno su ukopana. Ali, horor koji je krila „Tomašica“ nije bio dovoljan da Prijedor proglasi dan žalosti.

https://p.dw.com/p/1CfsU
Beerdigung in Biscani Bosnien Herzegowina
Foto: DW/A.Slavnic

Dvadeset i dve godine Ismeta i Hamed tražili su posmrtne ostatke svog sina Muhameda. Imao je 17 godina kada je iz kuće odveden i nedaleko od rodnog sela Bišćani ubijen. „Odmah smo isti dan čuli šta se desilo. Nismo gajili lažnu nadu, ali nismo znali gde su tela naših sinova. Sve do sada smo pokušavali da ga nađemo i sahranimo. Eno ga, četvrti mezar u trećem redu“, u suzama govori Ismeta.

Na stadionu u Kozarcu održana je komemoracija za 284 Prijedorčanina ubijena tokom jula 1992. Prisutnima se između ostalih obratio Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH. Istakao je da je dolazak na to mesto dužnost i obaveza svih u BiH. „Ovim žrtvama je osim života oduzeto i dostojanstvo, danas to pokušavamo bar malo ispraviti. Samo na istini i pravdi se može graditi mir“.

Beerdigung in Biscani Bosnien Herzegowina
Ismeta i Hamed AvdićFoto: DW/A.Slavnic

Nakon dženaze tabuti su odvezeni u okolna prijedorska mesta, gde su na lokalnim mezarjima ukopani posmrtni ostaci stradalih. Grobnica u Tomašici kod Prijedora, koja je dvadeset i jednu godinu krila mračnu tajnu o masovnim likvidacijama stotina bošnjačkih i hrvatskih žrtava u Bosanskoj krajini, otkrivena je zahvaljujući informacijama dvojice lokalnih Srba, koji su 90-ih učestvovali u uklanjanju tela ubijenih žrtava.

Tomašica kre još brojna tela

Detinjstvo Denise Duratović-Hegić obeležilo je svirepo ubistvo njenih roditelja, koji su tek prošle godine pronađeni u masovnoj grobnici „Tomašica“, a danas ukopani. „Tog 20. jula izgubila sam oca, majku, dedu i nanu, amidže i njihove sinove. Kao dete od osam godina saznala sam koliko surovi mogu biti ljudi i koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski“.

Članovi Denisine porodice ukopani su na mezarju u svom selu Bišćani. Danas je u ovom mestu ukopano 77 stradalih civila, a među njima su sin i suprug Sedije Hegić. „To se ne može opisati. Ne znamo šta je teže, setiti se tog dana kad su odvedeni iz kuće ili svih ovih godina kada nismo znali gde su im tela“, objašnjava Sedija.

Trauerfeier in Kozarac
Foto: klix.ba

Sa svoje dvećerke živi u Berlinu. U Nemačku su otišli za vreme rata u BiH. Svaki dolazak u Bosnu je bolan i užasan, ovaj pogotovo, kaže ona. „Setim se tog dana, kad su moji Damir i Mujo mirno izašli iz kuće i pristali da ih naoružani srpski vojnici odvedu. Mislili su da će se vratiti ubrzo, nisu se bunili. Ubili su ih Prijedorčani. Ti ljudi su danas slobodni.“

Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega samo u Prijedoru i okolini 61 grobnica.

Pravda se i dalje čeka

Sekterar udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić, pita se kako dalje normalno živeti nakon svega. „U mom rodnom selu Čarakovu više nema dece, nijedan prvačić nije upisan. To je, pored ove tragedije koja nas je zadesila, možda još veće zlo. Ovaj narod je uništen, bez želje da se vrati na svoje“, kaže Musić.

Objašnjava kako običan narod nije kriv ni za šta. Politika je, kaže unesrećila generacije i generacije na ovim prostorima. „Kakva je nama uteha što danas sahranjujemo svoje najmilije? Bar neka satisfakcija bila bi da krivci odgovaraju za zločin. A još veća da počnemo normalno živeti, da se Prijedorčani rasuti po svetu vrate na svoje ognjište“, dodaje on.

Bosnien Herzegowina Tomasica Opfer
Foto: klix.ba

U Švedsku je tokom rata iz Kozarca izbegla Nermana Jaskić sa svojom porodicom. Došla je u Prijedor ovog leta kako bi bila sa prijateljima i komšijama u teškim trenucima. „Ovde nema kuće iz koje bar neko nije odveden i ubijen. Moji rođaci su ranije pronađeni i ukopani, ali nisam mogla da ne budem ovde danas. Dugujemo to i žrtvama i onima koji se od njih opraštaju“, kaže Nermana.

Prazne kuće kao spomenici, samo leti ožive

Sudbin Musić odlučio je da se vrati u Prijedor uprkos svemu. Kaže da je „za dlaku“ izbegao streljanje. Njegova porodica i komšije nisu imale tu sreću.

„Celu svoju ulicu danas ispraćam, preko četrdeset komšija. Ja i moji roditelji smo pili kafu, tj. ječam s malo kafe, jer smo samo to imali. Normalno popodne i nakon toga pakao. Ipak mislim da je pravi pakao ovaj život, koji prolazi svih ovih godina, bez ikakvog napretka“.