Škola - mjesto koje je zamijenilo dom

Na prvi pogled prostorije bi mogle predstavljati životnu zajednicu: postoji plan tko kada pere pod, i veliku sobu s foteljama u kojoj dva muškarca igraju biljar. Ali velika siva zgrada u essenskom predgrađu Kupferdreh-Dilldorf ne predstavlja životnu zajednicu, već azilante. "Stanovnici koji tu trenutno žive dolaze iz Eritreje, Sudana, Alžira, Iraka, Sirije, Afganistana, Somalije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije, Kosova - mi smo ovdje jedno jako šareno društvo", kaže Ridda Martini, voditelj izbjegličkog doma DW-u. "U vrijeme najveće popunjenosti imamo 80 osoba."

U nekadašnjoj školi u Essenu od rujna 2013. godine žive izbjeglice, koje čekaju obradu svog zahtjeva za azilom. Oni su iz svojih zemalja izbjegli pred nasiljem i progonima. Jedan od igrača biljara je primjerice Jesid iz Iraka, gdje je ta manjina progonjena od strane militantnih pripadnika skupine IS (Islamska država).

Malo komfora- dovoljno sigurnosti

Mjesto je maleno: jednu učionicu dijele po dvije obitelji. Azilanti samci smješteni su u prostorijama sa oko 14 drugih ljudi. Izbjeglički dom smješten je baš na raskrižju između jedne državne ceste i autoceste 44. Sivi hodnici baš i ne predstavljaju ugodu, iako se netko potrudio i na zidove je postavio fotografije europskih metropola poput Londona, Pariza i Kopenhagena.

Unatoč svemu: izbjeglice kažu da su sretne što se nalaze u tom smještaju. Komfor baš i nije velik, ali zato su ovdje na sigurnom i imaju priliku za jedan bolji život. Sve više ljudi, poput njih, traži zaštitu u Njemačkoj: od siječnja do lipnja 2014. godine, prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, 97. 093 osobe zatražile su azil u Njemačkoj. To je za 62 posto više nego u istom razdoblju 2013. godine. Većina tražitelja azila dolazi iz Sirije, slijede Srbija i Eritreja.

Život u najskučenijem prostoru

Ahmed je došao u izbjeglički dom s Kosova. 31-godišnji Rom prije šest mjeseci je izbjegao u Essen zajedno sa svojom suprugom i troje djece. On ima sinove od 13 i pet godina, te desetogodišnju kćer. "Htio sam pronaći utočište, mjesto na kojem ću se zajedno s mojom obitelji moći osjećati sigurno", kaže on. "Na Kosovu se svi loše odnose prema Romima."

Ni za Samija (redakcija je promijenila ime) iz Eritreje život u skučenom prostoru nije problem. "Na početku mi je bilo teško", priznaje 29-godišnjak, koji je prije osam mjeseci sam stigao u Essen. "Ali sada sam dobro." On živi u prostoriji zajedno sa još 13 ili 14 izbjeglica. "Volim društveni život i zato to za mene nije problem." Sami kaže da rado igra nogomet ili biljar s drugim stanovnicima, ili zajedno gledaju televiziju.

Umjesto da ih odbace, susjedi pružaju pomoć

Voditelj Martini ponosan je na svoj dom za izbjeglice. Ahmed je živi primjer koliko su stanovnici međusobno povezani. Njegova obitelj dijeli sobu sa jednom ženom izbjeglicom. On se pomalo osjeća odgovornim i brine se o njoj priča vitki čovjek u majici na kojoj je slika Muhammad-Alija. Pa ipak je ona kao žena sama u jednoj stranoj zemlji.

Stanovnici ručaju zajedno. Za doručak i večeru jedu kruh, namaz, jogurt, voće i povrće, u podne se jede topli ručak. Vodi se računa o zdravstvenim i vjerskim ograničenjima. Nema svinjetine niti alkohola, ali ima vegetarijanske alternative i jela za dijabetičare. "A ako netko nikako ne voli ribu, onda dobije nešto drugo", kaže Martini smijući se.

Samo prijelazno rješenje

Učionice u kojima žive izbjeglice nemaju posebne kuhinje jer stara škola je samo jedno prijelazno rješenje za grad Essen. Ugovor za izbjeglički dom traje do kraja 2014. godine. Ako do tada bude dovoljno drugog smještaja poput stanova ili se oforme stalni domovi, ovaj dom bit će zatvoren. Kada je u prosincu 2012. godine obznanjeno da će u staroj školi nastati izbjeglički dom, pobuna stanovnika u četvrti bila je velika. Sujedi su čak organizirali bdijenje uz svijeće protiv planirane ustanove.

Unatoč tome, izbjeglički dom je uspostavljen, i danas je dobro prihvaćen od susjeda, priča Martini. Mnogi susjedi doniraju odjeću ili bez naplate rade s izbjeglicama. Neki umirovljenici koji su u tu zgradu nekada išli u školu, sada se tjedno vraćaju u nju kako bi tamo podučavali njemački kao strani jezik. "Susjedstvo jako dobro funkcionira", kaže susjeda. "Izbjeglice su jako dobro zbrinute, pa i od strane katoličke zajednice npr." Odmah pokraj izbjegličkog doma prem nebu se izdiže toranj crkve Marijinog rođenja.

Stanari kao članovi obitelji

Među tolikim ljudima na tako uskom prostoru ponekad dolazi i do svađa, kaže Martini. Ali u essenskom domu nije bilo nasilnih sukoba kao što je primjerice bio napad nožem ispred jednog izbjegličkog doma u Kölnu početkom kolovoza. Možda je razlog tome velik broj djece koja su tu smještena. 37 ih je, i to je gotovo polovina stanovnika. Za vrijeme praznika gledaju televiziju u zajedničkoj prostoriji, gledaju knjige sa socijalnom radnicom Azeminom Mehmedovic ili se igraju na velikom igralištu ispred izbjegličkog doma. Gdjegod se pogleda, djeca nisu daleko.

"Mi se vidimo kao jedna velika obitelj", kaže Martini. "A preko djece se ljudi upoznaju, i to je važno i za samce. Tu ima i starijih ljudi koji se onda prihvaćaju poput baka i djedova." I voditelj doma je postao dio te velike obitelji. Kada počne padati kiša, Martini zove djecu koja se igraju vani da odmah uđu unutra, jer će se u protivnom još i prehladiti. "I sam sam otac", priča on.