Zakašnjeli oproštaj od žrtava Srebrenice

Bečki „Wiener Zeitung" donosi jednu od bezbrojnih priča o srebreničkoj tragediji.

"Okružena komšijama i rodbinom na klupi ispred svoje kuće blizu Bratunca sjedi Hajrija Selimović i sjeća se događaja od prije 19 godina. ‚Živjela sam tada sa mužem i sinovima kao izbjeglica u Srebrenici. Nismo imali puno, ali smo imali nešto za jesti, krov nad glavom i volju da preživimo‘, govori ona teškim glasom.

Hajrija, njen suprug i sinovi Nermin i Samir su, zajedno sa još 25.000 Bošnjaka u zaštićenoj zoni enklave Srebrenica, zarobljeni od strane srpske vojske predvođene Ratkom Mladićem. ‚Sjećam se kada mi je Nermin prišao i rekao da će se desiti nešto strašno. Njegovo lice je izgledalo zabrinutije nego inače i svi smo osjećali da će se nešto dogoditi‘,sjeća se Hajrija kao da je jučer bilo. Bilo je to 11. jula 1995. Još istog dana su muškarci i mladići odvojeni od žena i djece i nad njima su nadomak Srebrenice izvršene sistematske egzekucije. Najmanje su 8.372 osobe bile žrtve masakra okarakterisanog kao genocid.

'Taj dan sam svoje sinove i čovjeka posljednji put zagrlila', sjeća se ona s izrazom bola na llicu. Narednih 10 godina niko joj nije mogao reći šta se desilo sa članovima njene porodice. Bila je rastrgana između nade i očigledne izvjesnosti da nema nade za njene najmiilije. Svaki dan joj je bio mučan. ‚Kasnije su mi javili da su pronašli glavu moga muža. Gdje je bilo njegovo tijelo, to mi niko nije znao reći‘, govori ona suho.

„1.000 žrtava još čeka na posljednji smiraj“

Mnoge masovne grobnice su u danima poslije masakra premještene u takozvane sekundarne grobnice, u namjeri da se prikriju tragovi genocida. Posljedica toga je to što se dijelovi jednog leša pronalaze na različitim lokacijama. Do sada je od 2003. na dan godišnjice masakra pokopano 6.066 žrtava. Pokopani su u Potočarima, mjestu gdje se nalazila baza holandskih mirovnjaka i gdje su se slile hiljade ljudi sa posljednjom nadom u preživljavanje. Ovoga 11. jula biće pokopani ostaci još 175 žrtava.

‚Skoro 1.000 žrtava nije našlo posljednji smiraj. Put do identifikacije je kompleksan i porodice nestalih to jako teško podnose ‘, kaže antropologinja Dragana Vučetić iz Međunarodne komisije nestale osobe (ICMP)", piše, između ostalog, u tekstu objavljenom u "Wiener Zeitungu".

Test za Njemačku

Turci koji žele doseliti kod svojih bračnih partnera ubuduće neće morati dokazivati poznavanje njemačkog jezika. To je posljedica presude Evropskog suda pravde u Luksemburgu, o čijim refleksijama list „Die Welt“ piše:

„Od 2007. su muškarci i žene koji su sa svojim bračnim partnerima htjeli doseliti u Njemačku morali dokazati poznavanje njemačkog jezika. To je trebalo spriječiti prisilne brakove. I dok se turska zajednica u Njemačkoj raduje ovoj odluci, iz redova Kršćanske demokratske unije (CDU) stižu kritike.

U slučaju Turske prekršeni su sporazumi sa nekadašnjom Evropskom ekonomskom zajednicom (sada EU) s početka 70-ih godina. U to vrijeme obje strane su se složile da se spajanje porodica ne smije otežavati. Povod odIuke suda je tužba iz Berlina. Radilo se o slučaju Turkinje, koja je željela da se pridruži suprugu, koji još od 1998. živi u Njemačkoj. Ambasada u Ankari je njene zahtjeve za vizu uvijek iznova odbijala, jer žena nije imala potrebno znanje jezika. Po njemačkim standardima, ona je bila nepismena”, piše „Die Welt“.

S druge strane, Frankfurter Allgenmeine Zeitug“ o ovome piše:

„Ovdje se odjednom vidi da je Turska u suštini već duže članica EU. Evropski sud pravde u Luksemburgu je uredbu, koja se temeljila na sporazumu iz 70-ih godina, a odnosi se na dokazivanje poznavanja jezika za bračne partnere, proglasio nezakonitom.Tada je situacija bila posve drugačija, a danas postoje dobri razlozi za ovaj test. On je uveden u svrhu integracije stranaca i sprečavanju prisilnih brakova.

Njemački zakonodavci su sada na potezu da, onoliko koliko mogu, razjasne ovaj problem. Donešene su mnoge odluke i njemačko državljanstvo se rado dodjeljuje. Žive debate o formalnom pristupu Turske u EU zamagljuju činjenicu da je ova zemlja već jednom nogom u nju kročila, prije svega kada je u pitanju Njemačka. To je bila već desetljećima u ugovorima definisana volja njemačke politike, čije posljedice moramo danas snositi. Na koncu, nije u interesu ni Turaka u Njemačkoj da se svako pušta u zemlju. Kada je u pitanju sloboda kretanja, onda je projekat proširenja EU na istok bio veoma velikodušan. Lako je preuzimati ili prilagođavati zakone i propise. Puno je teže udahnuti im život. Lako je učiti za test. Teško je shvatiti o čemu se radi. Presuda Evropskog suda pravde u Luksemburgu nije samo test za Njemačku", zaključuje kolumnist "Frankfurter Allgemeine Zeitunga".