1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zagrebački borci protiv tuposti

Krešimir Dujmović, Zagreb14. oktobar 2014.

Noževi, mašine za šišanje, sekire, pa sve do makazica za manikir... Od toga Strašekovi žive već skoro 70 godina. Jedna od poslednjih zagrebačkih „pravih“ brusionica izoštrava stvari, no budućnost im je mutna.

https://p.dw.com/p/1DVHq
Messerschleifer in Zagreb
Foto: DW/Lucija Bušić

Važno je zvati se Zvonimir. Barem ako se prezivate Strašek i već niz decenija vodite brusilački zanat u Ilici. Započeo ga je deda Zvonimir, nastavio otac Zvonimir, a sada je umeće preneo na svog sina Zvonimira (na naslovnoj fotografiji). Kuju, oblikuju i bruse apsolutno sve čemu je svrha sečenje. Usput se bave izradom ključeva, ali to im niti izdaleka ne predstavlja izazov. Izazov će, doduše, biti budućnost. „Mi smo poslednji zanat s brušenjem kod nas. Ne postoji više škola ili struka gde se to izučava. Takva situacija traje već dvadesetak godina“, priča mi Zvonimir senior u radnji koja stoji u Ilici još od 1949. godine. Obim posla je danas desetkovan u poređenju sa šezdesetim i sedamdesetim godinama, kada su Strašekovi radili za čitavu ergelu firmi i profesija – mesnu industriju iz cele bivše Jugoslavije, frizerske zadruge, bolnice.

Messerschleifer in Zagreb
Foto: DW/Lucija Bušić

„Klijentelu nam sada čine krojači, ono malo što ih je ostalo, vrtlari, voćari, mesari i posebno mladi kuvari, što mi je fenomenalno. Za razliku od starije generacije kuvara, primećujem da se ovi novi mnogo bolje razumeju u kvalitetne noževe i svi imaju sopstveni pribor. Brusimo još skalpele i makaze za šišanje ovaca ili konja. No, na kraju najviše je običnih ljudi kojima trebaju oštri noževi za domaćinstvo“, kaže u nastavku Zvonimir stariji čija je radnja napravila kuhinjski pribor za jedan u Hrvatskoj poznati televizijski kulinarski šou.

I novo je oštro tek nakon posete brusionici

Sami su napravili većinu mašina na kojima rade – keramičke bruseve, šajbe, paste proizvedene na organski način, baš kako su se oduvek i pravile. Na pitanje šta je najteže za izbrusiti, daje mi senzacionalni odgovor – makazice za manikir! „To mi je stvarno najkomplikovanije. Makazice treba da imaju dobar hod, moraju da odvoje najtanje slojeve kože. Problem je što je jedan krak malo savijen pa kada bih radio jednu po jednu predugo bi trajalo, tako da ih radim desetak odjednom. Prvo izbrusim ravni krak na svakoj, potom savijeni“, veli.

Messerschleifer in Zagreb
Foto: DW/Lucija Bušić

Upućuju me Strašekovi u druge tajne zanata te saznanje da noževi nikada ne izlaze iz fabrika do kraja izoštreni. Makar se radilo i o onim najboljim čija se cena kreće i do dve hiljade evra. „I kad takav nož izoštrimo do kraja, trajaće godinama uz povremeno samostalno brušenje na štrajheru (šipka za oštrenje noževa, prim. red.). Nadalje, noževi ne otupe od sečenja na dasci. Češće se to dešava zbog sečenja kostiju. Dobar nož tek nakon brušenja pokazuje svoj kvalitet, a mi ovde možemo da napravimo bolji posao nego fabrika“, neskromno će zagrebački oštrač.

Sve će postati tupo

Većini ljudi ipak neće pasti na pamet da odnesu nož u brusionicu. Kao i u plejadi drugih artikala stvari se proizvode da bi kratkoročno obavljale funkciju i potom se zamenile novim. Jedan od poslednjih zagrebačkih brusilaca od zanata objašnjava mi da su se tehnologije duboko promenile pola veka unazad. „Fabrike su iste, ali više nema tog kvaliteta. Radi se na veliko, moderno, automatski. Pre su se noževi i makaze ručno kovali. No da, dobre firme su još uvek dobre. Gledam kako frizerima na sajmovima prodaju priče o makazama koje ne mogu da otupe. Ljudi u to poveruju. A naravno da će otupiti. S druge strane, više ne brusimo medicinsku opremu jer se svi ti alati sada koriste jednokratno.“

Messerschleifer in Zagreb
Foto: DW/Lucija Bušić

Usluge Strašekovih prilično su dostupne, najskuplja staje 140 kuna (oko 20 evra) – brušenje mašine za šišanje životinja. No svejedno i tih par desetina kuna za nož, danas je par desetina kuna previše za mnoge stare mušterije. „Imamo njih koji dolaze četrdeset godina kod nas i sada nam prvi put kažu da ih nema jer nemaju para. Jadni su. Kao i svi mi“, objašnjava mi Strašek koji i nema preterane koristi od gradskih subvencija. Zagreb daje nepovratna sredstva malim radnjama u svrhu proširenja i poboljšanja, ali, da... Preduslov je nepostojanje dugova, status o kojem poslednje brusilačke zanatlije u Zagrebu mogu za sada samo da sanjaju.

Svašta su Zvonimir stariji i Zvonimir mlađi morali izoštriti u životu. Od bajoneta do nogice za violončelo. Jednoj je mušteriji napravljen ključ od čistog zlata, uz to i funkcionalan. I moram priznati, solidno su izbrusili svoj optimizam. Koliko god da je loše, Strašekovima ne pada na pamet da zaustaviti svoje keramičke točkove za oštrenje.