Zaboravljeni pomagači iz njujorških tornjeva smrti

„Neki su počinili samoubistvo“, kaže John Feal i dodaje: „Ako se ne osjećate dobro, slobodno nas nazovite“. Feal je osnivač fondacije „Fealgood“ koja je, prema vlastitim navodima, za pomoć oboljelim osobama, koje su prve pružile pomoć unesrećenim, prikupila više od 2,5 miliona dolara. On to gotovo molećivo govori pred više od 200 okupljenih bivših vatrogasaca i policajaca koji su nakon napada izvršenih 11. septembra, danima, a neki čak i sedmicama, u ruševinama Svjetskog trgovinskog centra tražili preživjele, a kasnije tjelesne ostatke poginulih.

Malo pomoći pomogačima

Mnogi vatrogasci i policajci, koji su nakon napada prvi priskočili u pomoć, danas boluju od tzv. bolesti „9/11“. Oni prije svega boluju od karcinoma, hroničnog oboljenja disajnih organa, astme i imaju teške psihičke posljedice.

Smatraju da se vlada prema njima odnosi bijedno jer se i danas bore za novac kojim plaćaju medicinsk eusluge. Jedan od njih je Michael McPhillips, bivši kapetan velike njujorške trajketne flote koja je na dan napada sa svojim ljudima preko rijeke Hadson za New Jersey prebacio više od 290.000 ljudi. „Od 2004. godine sam nesposoban za rad. Imam teško oboljenje jetre“, kaže McPhillips. Njegova bolest pruzrokuje konstantne bolove. Kao i mnogi pomagači sedmicama je i po 18 sati dnevno udisao otrovne dimove koji su se dizali iz ruševina Svjetskog trgovinskog centra. „Znali smo to kada smo tamo čistili mjesto od ruševina. Skoro svi to znali, iako su nam govorili da je zrak čist“, kaže McPhillips.

Depresija i osjećaj krivice

William Gardner se dobrovoljno prijavio za akciju spašavanja. Često je radio bez zaštitne maske, a ponekad sa običnom papirnom maskom. Uvijek se osjećao krivim što je njemu i njegovoj porodici bolje nego žrtvama napada. Gardner toliko pati od jake depresije da već 13. godina kao zatvorenik živi u vlastitoj kući i skoro da nikako ne izlazi na ulicu.

Carol Paukner je policajka i 11. septembra je bila zadužena za spašavanje preživjelih iz jednog od tornjeva. Kada su se tornjevi srušili, bila je potpuno zatrpana. „Poslije 11. septembra sam imala tri operativna zahvata na leđima i koljenima. Bolujem od astme. Stalno me bili glava. Sada su ljekari otkrili i da imam rak“, kaže Pauker.

Razočaranost u vladu

Carol Paukner je do 11. septembra bila zdrava i atletski građena žena. Danas je radno nesposobna. Ona je kao i drugi ljuta i razočarana: „Želim da vlada nas koji smo preživjeli 9/11 više pomaže. Želim da ona razumije kroz šta smo prošli mi i naše familije. Međusobno se pomažemo, ali nemamo podršku vlade. Moramo se boriti“, kaže Paukner.

Deset godina je trajalo dok je vlada na osnovu zakona “John-Zadroga 9/11 Health and Compensation Act“ izdvojila novac za liječenje oboljelih. Zakon koji je dobio ime po policajcu Jamesu Zadrogi koji je umro zbog problema sa disajnim organima, ističe 2016. godine. Preživjeli se bore da on bude produžen za još 25 godina. Lokalni političar iz New Yorka, John M. Kennedy Jr. to podržava: „U svakom slučaju idem s njima u Washington kako bi se borio za produženje. S obzirom na strašne patnje je vremensko ograničenje apsolutno neprihvatljivo.“

Moralna obaveza predstavnika naroda

„Mnogi ne znaju da ljudi nisu izgubili život samo prilikom napada, nego da i danas mnogi umiru od dugoročih posljedica“, kaže John Feal. “Zbog bolesti uzrokovanih napadima od 11. septembra smo izgubili 1.500 ljudi. 3.000 ljudi je oboljelo od raka. Svaki predstavnik naroda ima moralnu obavezu da se brine o tim ljudima“, kaže Feal.

„Onaj ko dobije državnu donaciju ima sveobuhvatnu medicinsku njegu“, kaže dr. Michael Crane. On organizuje medicinsku pomoć pacijentima sa specifičnom bolešću „9/11“ koji se zbrinjavaju na specijalnim klinikama. Do sada je ljekarsku pomoć zatražilo skoro 68.000 pogođenih osoba. „Među njima su oni koji su pružali prvu pomoć, vatrogasci, stanari iz obližnjih zgrada ili bivši stanari“, kaže Crane i dodaje: „Ako pođemo od predpostavke da imamo 90.000 oboljelih, onda imamo još 22.000 ljudi koji još uvijek nisu zatražili medicinsku pomoć“. On poziva te osobe da, što je prije moguće, potraže ljekarsku pomoć jer se tada „možda može spriječiti oboljenje od raka“.

Bivši kapetan Michael McPhillips želi više od medicinske pomoći. „Ne osjećam se poštovanim kao osoba koja je pružila prvu pomoć“, kaže nam pred ulazom novog muzeja (9/11) u New Yorku. „Upravo ovdje se treba podići spomenik onim koji su pružili prvu pomoć. Oni umiru kao životinje“, kaže McPhillips.