1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Zaboravljena jela u bezimenom restoranu

Marinko Sekulić 2. kolovoza 2014

Mnogi smatraju kako je tradicija brend koji u Bosni i Hercegovini nije dovoljno iskorišten. No, ima i onih koji se trude održati ju. A onaj tko jednom proba „zaboravljena jela“ u bezimenom restoranu doći će ponovo.

https://p.dw.com/p/1Cmw7
Bosnien und Herzegowina Bratunac Etno-Restaurant
Foto: DW/M. Sekulic

Dvije drvene kolibe ugnijezdile se na samoj obali Drine. Na livadi su pokraj puta što iz Bratunca vodi za Zvornik, na oko kilometar nizvodno od graničnog prijelaza „Ljubovijski most“, bez ikakvog natpisa ili putokaza. Na prvi pogled ni po čemu ne ukazuju da se tu krije odličan restoran i kutak za odmor duše. Došao sam malo prije dogovora i prije gazde „bezimenog restorana“ u kojem se dobro jede. Rano je jutro i gostiju još nema. Jedino tada Učo ima vremena za dulji razgovor. Pozdravljamo se i on nešto traži oko ulaznih vrata. Vadi odatle ključ, otključava i s osmijehom kaže: „Objasnit ću ti kasnije“.

“Pogrešan element”

Muhamed Suljić nadimak „Učo“ dobio je radeći desetak godina kao profesor u školi. Po struci je scenograf, dizajner s diplomom Akademije primjenjenih umjetnosti. Svoju priču počinje ovako: „Djecu neizmjerno volim ali poslije rata nisam vala želio više raditi u školi, mada sam imao dosta ponuda. Nisam mogao, jer više ništa nije kao prije, ni škola, ni roditelji, ni djeca, ni zakon i nisam želio praviti sebi, pa ni djeci problem jer bih ja ovakav kakav sam sigurno bio proglašen nekim 'elementom' koji radi protiv države. Mnogo je toga sa čim se ne slažem u ovom našem današnjem životu i državi. U ratu sam svugdje bio. Tako sam 'zakačio' tri mjeseca, ja kažem logora u Hrvatskoj, iako nije tako bio registriran. Zatim sam bio u izbjeglištvu u Njemačkoj.“

Muhamed i Biba su poslovni partneri u bezimenom restoranu
Muhamed i Biba su poslovni partneri u bezimenom restoranuFoto: DW/M. Sekulic

Poslije rata se vratio i neko vrijeme proveo u Sarajevu radeći u različitim međunarodnim organizacijama. „Ovo mjesto je meni u genima. Drina kao da mi kroz vene teče.Uvijek sam znao da ću se tu vratiti.To nikad nije bilo sporno, samo je bilo sporno što ću raditi“, priča Muhamed Suljić zvani Učo.

Po povratku u rodni Bratunac Muhamed je 2002. godine, najprije otvorio kemanoklesarsku radnju. To nije išlo baš glatko. Nije bilo dovoljno posla da bi ostvario svoje namjere o napredovanju i razvoju tvrtke. „Ja se volim družiti s ljudima, volim i dobro jesti. Znam i ja kuhati, mada volim više pripremati za druge nego za sebe. Kako je posao s kamenom slabo napredovao počeo sam uvjeravati Bibu da ovdje otvorimo restorančić. Nismo imali iskustva u tom privatnom obrtu pa se i na to teško bilo odlučiti“, kaže Učo.

Etno restoran smješten je na obali Drine
Etno restoran smješten je na obali DrineFoto: DW/M. Sekulic

Biba je Učin poslovni partner, ekonomist i profesionalna je kuharica. Njene kulinarske sposobnosti bile su odlučujuće jer dosta njihovih zajedničkih prijatelja je i prije toga znalo tražiti da im ona spremi neko jelo i tako je to i krenulo. Muhamed kaže da je još nešto utjecalo na takvu odluku. „Nakon ove kataklizme koja nas je zadesila, preživjeli su rasuti po cijelom svijetu. Puno dragih ljudi, rodbine, prijatelja, dođe u Bratunac, obave neke svoje poslove, zadrže se kratko i poslije čujem bio onaj, bio ovaj a nismo se sreli i vidjeli. Onda kažem sad ću ja napraviti jedno mjesto gdje će svi dolaziti i gdje ću ja biti u prilici vidjeti sve njih. Tako sam sada često u prilici čuti ono „Došao sam vidjeti hoću li koga sresti“. To mi je jako drago. Zapričaju se tako da mi je žao prekinuti priču i najaviti fajrunt. Zato ih zamolim kad završe, da zaključaju i ostave ključ. To povjerenje nikada nije bilo zloupotrebljeno. Zato ključ stoji ondje“, priča Muhamed vraćajući me tako na početak priče.

Tradicija je neiskorišteni brend u BiH

Siže priče o Bibi i Muhamedu i onome što rade, mogao bi se sažeti u jednoj riječi, a to je tradicija. Učo nastavlja priču: „Sav koncept je etno-stil koji smo bazirali na tradiciji u svakom pogledu. Tradicija mi je temelj i po pitanju arhitekture i gastronomije pa i pristupa gostima. Želim baš ugostiti posjetitelja na način da se tako prisno i osjeća, kao dobrodošao gost. To je svakako jedan dio tradicije. Pitaju me tako ponekad: 'zašto nemaš riblju juhu stalno a na obali si rijeke'. Pa nemam jer ni ja nisam zapamtio da ju je pravila moja mati ili baka. To nije nikad bilo u našoj tradiciji ovdje. Ima juhe kada neko ulovi ribu i želi da mu to spremim.“

Kada bi imao mogućnosti više zaraditi ili kada bi mu tko pomogao, Muhamed bi dovršio etno-restoran uz koji bi napravio nekoliko bungalova
Kada bi imao mogućnosti više zaraditi ili kada bi mu tko pomogao, Muhamed bi dovršio etno-restoran uz koji bi napravio nekoliko bungalovaFoto: DW/M. Sekulic

Kaže da ga gosti često pitaju zašto nema ni ćevape? „Ćevape možeš pojesti u svakoj našoj čaršiji možda i bolje nego što ih ja napravim ali nije to, to. Zato ja ovdje posijem njivu bijelog kukuruza (osmaka). Fino to 'uhasulim' (uredim) nema tu kemije, nema špricanja... na kraju to ručno oberem. Sjednem i opet ručno okrunim pa u vreće i pravac kod Bože u vodenicu potočaru u Sasama, jer nitko to ne zna tako dobro samljeti kao Božo. I eto ti onda dobre pure, eto kukuruza, sira i kajmaka Bog dao ima...“

To je ono što pod broj jedan ponudi gostu, pogotovo kad prvi put dođe i ne zna što bi naručio. „Ne treba mi velika reklama. Najdraže mi je kad dođe nepoznati gost i kaže preporučio mi prijatelj, rođak ili taj i taj, kaže da se ovdje može dobro pojesti.“

Zaboravljena jela

U njihovom jelovniku ima ono što se ovdje vjekovima pravilo, na čemu su generacije odrastale. To su recimo razne pite spremljene na tradicionalan način: od zeljanice, bundevare, sirnice do bureka i pite s pekmezom.Tu su domaće juhe i meso spremljeno na razne načine, po želji, na roštilju. Gosti često traže i keške (jelo s pilećim ili mesom od fazana i pšeničnim zrnom bez ljuske). Uz domaću kavu Biba priprema hurmašice. Biba i Muhamed nam s ponosom pokazuju imanje gdje sami proizvode zdravu hranu bez umjetnih gnojiva i kemikalija. Rajčice, a svaka teži oko kilograma, Biba sama rasađuje, vrlo su ukusne i to je posebna stara vrsta koje nema na tržnicama.

Hurmašice á la Biba
Hurmašice á la BibaFoto: DW/M. Sekulic

„Prije svega nudimo zdravu hranu, proizvode iz ovog podneblja.Trudimo se starije malo podsjetiti na zaboravljena jela koja nemaju priliku često jesti a mlađe upoznati s dijelom tradicije iz koje potječu. Strancima, kojih ima dosta, nudimo da nas i na taj način bolje upoznaju. Čini mi se da za sada u tome i uspijevamo“, kaže Muhamed.

Ovo nije samo mjesto gdje sladokusci mogu uživati u okusu i mirisima djetinjstva. Kopar se odavde raznosi i širom svijeta. Domaći džemovi, sokovi i po čitavi pladnjevi hurmašica iz Bibine kuhinje stižu daleko.

Biba i Muhamed su s poslom kojim osiguravaju egzistenciju uspjeli spojiti i zadovoljstvo susretanja i ugošćavanja dragih ljudi. Tu su pronašli sebe. Muhamed ipak nije u potpunosti zadovoljan. Kaže da bi sve to moglo biti još bolje, za njih ali i za zajednicu. Ideja i kreativnosti mu ne nedostaje. Sam čini koliko može, ali to nije dovoljno. S prijateljima je osnovao kajak-kanu klub kako bi mladima omogućili bavljenje zdravim i lijepim sportom ali i kako bi se unaprijedila turistička ponuda Bratunca. Sad pokušava preko prijatelja nabaviti neophodnu opremu (kanue i kajake, prsluke za spašavanje itd).

Muhamed je s prijateljima osnovao kajak-kanu klub
Muhamed je s prijateljima osnovao kajak-kanu klubFoto: DW/M. Sekulic

Kada bi imao mogućnosti više zaraditi ili kada bi mu neko pomogao, kaže kako bi najprije dovršio svoj etno-restoran uz koji bi napravio nekoliko bungalova. Gosti bi onda mogli ostati i preko noći. Mogli bi doći na više dana uživati u odmoru na Drini ili u pecanju, jer tu i dolazi najviše ribara. Do sada nije dobio nikakvu podršku ili pomoć za ovo što radi. Kakvo je vrijeme, kaže, ništa i ne očekuje jer političari koji vladaju tom zemljom isuviše su vješti u laganju, odnosno onome što jedino znaju dobro raditi.