Za dno spremni

Zašto je teško u mraku kokicom pogoditi usta?

Slika prikazuje parter kino-dvorane, nakon završetka predstave. (Zaključujemo da je kino, jer u pozorištu sjedišta nemaju pretince za flaše.) Ljudi koji su tu sjedili ostavili su iza sebe nered: prosute kokice, ostavljeno smeće, boce i ambalažu.

Šta se još može pouzdano zaključiti iz ove slike, uzdajući se u dar opažanja i logičko mišljenje, osim da je ovo ostatak boravka ljudi u kinu?

Jesu li bili stari ili mladi ti ljudi koji su ostavili ovo đubre iza sebe? Jesu li bili to Hrvati, ili Srbi, ili Bošnjaci, ili Romi, ti naši sugrađani (ako su naši i ako su građani) skloni kokicama? Jesu li vjernici ili bezbožnici? Koji bi vjeroučitelj i propovjednik podigao desnicu, a spustio ljevicu na knjigu iz koje propovijeda, i zakleo se pred bogom da njegovo stado ne ostavlja bijele brabonjke za sobom?

Je li ovo kino u Beogradu, ili Zagrebu, ili Sarajevu, ili Londonu? Koji će predsjednik prisegnuti da ga je izabrao svijet iskjučivo pristojan i civilizovan, a nipošto ljudi prasećih manira i kokošije pameti? Koliko se roditelja može zakleti djetetom da nisu te kokice njihovim novcem bile kupljene, koliko djece da je njihov roditelj lik iz života a ne iz sapunice?

Prava istina

Malo šta se, nažalost, može iz ove slike zaključiti, pouzdanjem u opažene činjenice i pravilnu logiku. Čak i da je fotografija oštrija, pa da se na kutiji za kokice vidi o kojem se kino-sitiju radi, opet je to ništa, malo, nedovoljno, da dođemo u posjed cijele istine; ne samo gdje je, kada i šta učinjeno, nego i ko je to učinio. Sasvim je moguće da takvu istinu ne zna niko. Pa čak ni onaj ko je to učinio, jer ni on nije bio tu, u tom sjedištu na kraju reda, s korpicom kokica u rukama, nego tamo negdje u filmskom platnu na kojem dobro trijumfuje nad zlom, pravda nad nepravdom, ljubav nad mržnjom.

Međutim, da li to znači da istine nema ako su svjedoci nepouzdani a dokazi nedovoljni? Da nema istine ni o Srebrenici, ili Ahmićima, ili Kazanima? Da Jasenovac u kome su ustaše maljevima razbijali ljudske glave nema nikakve veze s Maksimirom na kome hiljade meljača kokica, ili košpica, svejedno, otpozdravljaju Za dom - spremi?

Ili da to također znači da istina ima uvijek više: možda žene ne bi bile silovane da nisu izazivale borce, možda su Jevreji jedni druge slali u Aušvic, možda se iza Dražine brade krio rođeni antifašista, možda na Markale nije pala granata nego je eksplodirao kontejner... Ili je samo tako lakše - istinu proglasiti neuhvatljivom i mudro zaključiti: sve je moguće. Jer znati istinu povlači za sobom obavezu da se u vezi s njom nešto učini, najčešće na vlastitu štetu.

Zato je lakše ne znati koji je virtuelni život pravi: ovaj u kome smo glupi, slijepi i gluhi, nesposobni da kokicom pogodimo usta, ili onaj u kome smo lijepi, snažni i hrabri, sposobni da spasimo svijet? Onaj u kome smo spremni poginuti za istinu, hrskajući kokice, ili onaj u kome ne znamo šta je istina, jer su nas tako naučili - da istina nikad nije jedna, da je ona pitanje perspektive, kulture, paradigme... Svega, samo ne činjenica i logike.

Pa tako možda ni ova slika nije objektivna. Nego je to samo jedan isječak iz nesaznatljive stvarnosti, koji može reći samo nešto o bolesnom umu fotografa (ovoga koji škljoca i zvoca) ali ništa o svijetu u kojem živimo. O svijetu u kojem su humanističari pročitali skoro sve od Bodrijara, Liotara, Fukoa, Deride, Virilija, Deleza, Kristeve, Lakana... i skoro ništa od Đordana Bruna.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić