Vječiti gospodarski rast nije moguć

I ovu, četvrtu konferenciju pokreta Degrowth koja se održava u Leipzigu od 2. do 6. rujna pomaže čitav niz udruga, ali i političkih zaklada i crkvenih organizacija. Na njoj ipak neće sudjelovati trenutni njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, ali je već 2011. u svom komentaru u listu "Krist i svijet" napisao: "Koliko god da se moramo založiti za kraj gladi svugdje na svijetu, tako se i u našim vlastitim zapadnim zemljama moramo založiti za ograničenje gospodarskog rasta."

Već neko vrijeme i njemačko gospodarstvo bilježi tek skroman rast od oko 1,5 posto, ali Organizacija za ekonomski razvoj i suradnju procjenjuje kako niti to dugoročno neće biti moguće. Zato nakon 2030. očekuje sustavni pad gospodarskog potencijala.

"Povijesno gledavši, ideja nekog nacionalnog gospodarstva koje će neprekidno rasti je stara jedva tri stoljeća", objašnjava politologinja Maja Göpel iz Instituta za okoliš, klimu i energiju iz Wuppertala. "Utoliko nema nekog prirodnog ili univerzalnog razloga da gospodarstvo mora rasti da bi ostalo stabilno. Radi se samo o tome kako će ljudi organizirati njihovu proizvodnju i potrošnju".

"Osloboditi se društvenog pritiska"

Baš kao i Maja Göpel, jedna od oko tri tisuće sudionika konferencije u Leipzigu je i Christiane Kliemann. Ona je imala dobro i sigurno radno mjesto, ali je u jednom trenutku sve napustila: "S jedne strane, nisam imala vremena za sebe. A s druge, u tajništvu Svjetskog ureda za klimu sam dobivala pisma mnoštva nevladinih udruga koje su nas kritizirale - i morala sam sebi priznati; 'oni imaju pravo'."

Isprva je mislila kako različite zemlje mogu u pregovorima naći rješenje kako bi se zaustavilo globalno zatopljenje. "Ali sam primijetila da su i rješenja koja su postignuta dogovorom zapravo dio problema. Svatko se cjenka kako bi progurao vlastite gospodarske interese." Tako je došla do zaključka kako je zapravo potpuno drugo načelo gospodarstva i gospodarenja kako bi se spriječila promjena klime.

Općenito, smatra da postoji mnogo zabluda: što vrijede štedljiviji štednjaci, ako se stalno kupuju još veći kako bi u njih stalo još više hrane? Automobili su postali štedljiviji, ali što nam to vrijedi ako ima sve više automobila i kamiona i kad oni prelaze još više kilometara?

Za Maju Göpel je problem duboko u korijenu gospodarstva kakvog danas poznajemo. A on je utemeljen na kamatama, na novcu kojeg treba dodatno zaraditi i za tu zaradu se zadužujemo. Jer tako želimo nabaviti opremu koja će biti produktivnija i čiji je jedini smisao zabilježiti dobit u poslovnim knjigama. Istovremeno, ako se ne uspije proizvesti i prodati još više, onda je zakon da se moraju otpuštati radnici.

Drugim riječima, nema druge nego težiti gospodarskom rastu, makar je ljudima sve veća muka živjeti u takvom društvu. Već oko 10% svih dana bolovanja, prema izvješću njemačkog Ministarstva zdravlja, otpada na "sindrom izgorijevanja", na zaposlene koji više nisu u stanju izdržati pritisak radnog mjesta. A tog burn-out sindroma ima sve više.

Blagostanje ne znači imutak

Naše dvije sugovornice su našle svaka svoj izlaz iz tog začaranog kruga. Smatraju kako ne mogu čekati državu da dođe do zaključka kako je jedini izlaz u "anti-rastu", ali i Christiane Kliemann priznaje kako to nije lako, osobito ako se ima djecu. Jer i ona već gledaju, što nose njihovi vršnjaci, kakav mobitel imaju ili gdje idu na odmor.

Christiane Kliemann je već počela sa svojom osobnom "redukcijom": vozi samo bicikl i ubrzo će prodati auto, putuje samo vlakom, a niti na odmor ne mora svake godine. Politologinja Göpel dodaje i problem kako se blagostanje jednostavno više ne može mjeriti samo imutkom i mjerilima uspjeha. Današnje bogate zemlje zapravo uopće ne rastu, nego tek otplaćuju svoje dugove.

A postoje i psihološke studije koje pokazuju da u jednom određenom trenutku materijalno blagostanje više ne povećava životnu kvalitetu kakva se osjeća, nego da kvaliteta postaje manja.