1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Kultura

Uopšte nije loše biti stranac

12. maj 2014.

Miljenko Jergović, bosanskohercegovački i hrvatski književnik i novinar u intervjuu za Dojče vele govori o svom identitetu, protestima u BiH, medijima u regionu i… Emiru Kusturici.

https://p.dw.com/p/1By2j
Bosnien und Herzegowina Miljenko Jergovic NEU
Foto: DW/M.Smajic

Dojče vele: Prilikom vašeg nedavnog gostovanja u Kelnu, pisac Guy Helminger je, predstavljajući vas, rekao da su centralne tema vašeg pisanja identitet, poreklo i kultura. Kako biste vi sami opisali Vaš identitet?

Miljenko Jergović: Identitet je nešto što se dovršava čitavog života, a u slučaju nekih ljudi i stotinama godina nakon njihove smrti. Činjenica je da se kod nas, a kada kažem kod nas, mislim na Evropu i Balkan, identitet najčešće svodi na nacionalni i vjerski identitet. Ja mogu satima govoriti o različitostima svog identiteta. Isto tako mogu satima govoriti o svom nacionalnom identitetu. Kada danas dođem u Sarajevo, osjećam se kao Hrvat. Većinu vremena provodim u Zagrebu. Tamo se zbog nečega ne osjećam nimalo Hrvat. Osjećam se kao Bosanac i potpuno sam iznutra solidaran sa ljudima drugih nacija od moje pretpostavljene koji žive u Zagrebu. Kada odem u Beograd, osjećam se na neki treći način. Kada sam u nekim drugim zemljama, kao recimo u Njemačkoj, onda se osjećam kao Jugoslaven, ali ne kao Jugoslaven zbog neke nostalgije ili sentimentalnosti, nego kao čovjek iz bivšeg svijeta. Sve su to autentični osjećaji identiteta i to je isključivo iz segmenta nacionalnog identiteta. Istovremeno sam, na svoju žalost, cijeli život bezvjernik. Ja u boga ne vjerujem i to je emocionalni problem. Volio bih da je drugačije, ali je tako. Jednostavnije, lakše i utješnije je ako vjerujete u boga. Istovremeno nisam ateista, koji je pao s neba. Ja sam na neki način katolički ateista. Međutim, odrastao sam u gradu, u kojem su muslimani većina. Kada zamišljam vjernika, ne zamišljam katolika, nego muslimana. To je neki moj potpuno ludi i pomaknuti identitet.

Tokom ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, a najviše iz BiH, veliki broj ljudi morao je da napusti svoju domovinu i bolju i sigurniju budućnost potraži u inostranstvu. Neki su se vratili, a neki su ostali. Oni za vlade tih zemalja predstavljaju kategoriju integrisanih građana. Vremenom, hteli to priznati ili ne, postaju stranci i u zemlji svog porekla. Šta je sa njihovim identitetom?

Mislim da su oni stranci. To uopšte nije tako loše i toga se ne trebaju plašiti. Mnogi naši ljudi se plaše tog osjećaja pa vole prenaglašavati svoju pripadnost rodnom zavičaju, zemlji i nekom prošlom vremenu. Mislim da je to nepotrebno. Svi mi imamo svoje uspomene i sjećanja iz prošlosti. Toga se trebamo držati i čuvati. To zapravo čovjek najlakše i čuva ako je stranac. To što si stranac te kvalificira da pomogneš svima da bi se i sam osjećao dobro.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine se ne osećaju dobro poslednjih nekoliko godina. Početkom februara kap je prelila čašu i počelo je, kako su neki nazvali proteste u BiH, „Bosansko proleće“. Međutim, brzo se stekao utisak da se ono završilo bez velikih rezultata. Šta vi kažete na to?

Što se tiče tih stvari, ja sam pesimista. Na početku sam bio tužan jer sam vidio kako će se to završiti. Nije mi se svidjelo razbijanje, paljenje i nasilje. Nikada to nisam volio. Međutim, mislim da je dobro nastavljeno. Ljudi su imali želju da iskažu svoj očaj, ali se na tome završilo. Oni su iskazali svoj očaj i dalje se nije dogodilo ništa. Ali, opet to što su oni iskazali svoj očaj je velika stvar, jer su time jednostavno iskazali sebe i iskazali su svoje postojanje. To je bila potvrda da Sarajevo postoji, da postoji Tuzla, jednostavno da postoji Bosna i Hercegovina i da još uvijek ima živih ljudi.

Kažete: „Oni su iskazali svoj očaj i dalje se nije dogodilo ništa“. Šta vi mislite zašto se nije ništa više dogodilo?

Odgovor je komplikovan, deprimirajući i tragičan. Nije uspjelo zato što se BiH nalazi u jednoj tragičnoj i potpuno zakočenoj situaciji. Neki tu zakočenost vide u manjkavostima Dejtonskog sporazuma. Ja ih vidim u nečem drugom. Ja tu manjkavost vidim u nacionalizmu. To je osnovni problem današnje Bosne i Hercegovine. Tri nacionalizma i potpuno odsustvo osjećanja razumijevanja za onog drugog. U BiH će biti bolje onog trenutka kada Bošnjaci počnu razmišljati kako je Srbima i Hrvatima, kada Hrvati počnu razmišljati kako je Srbima i Bošnjacima i kada Srbi počnu razmišljati kako je Hrvatima i Bošnjacima. To je sva formula. Nema dalje. Nema priče o tome da je Dodik ovakav ili onakav, da je Sarajevo ovakvo ili onakvo i da su Hercegovci ovakvi ili onakvi. Treba imati razumijevanje za one koji su pored vas, taman da oni radili bilo šta, taman da razbijali sve oko sebe i ponašali se kao zadnji divljaci. To je način na koji će u BiH biti bolje.

Mediji i novinari u BiH su, uz Makedoniju, najmanje slobodni u regionu, sudeći prema listi koju je nedavno objavila nevladina organizacija „Freedomhouse“, a povodom Svetskog dana slobode medija. BiH se nalazi ispod svetskog prosjeka, i to u rangu sa Haitijem i Panamom. Kako vi ocenjujete stanje medija u BiH i regionu, za koje i sami pišete?

Mislim da je novinarstvo u Hrvatskoj u gorem stanju nego u BiH, jer u BiH postoje, na primjer, aktivne privatne radio-stanice. U Sarajevu postoji nekoliko dobrih internetskih sajtova, postoji čak i neka živost u dnevnim novinama. Na sve strane nešto postoji, nešto živi u manjim sredinama. U Hrvatskoj čak i toga ima malo. Međutim, generalno je situacija teška u svim zemljama bivše Jugoslavije. Medijska slika je čak loša i u Sloveniji, koja je uvijek bila ispred nas.

Kako je biti pisac?

Mislim da nema smisla da se kuka. Teško je biti metalostrugar, inženjer elektrotehnike, bibliotekar. Ali, biti pisac možda egzistencijalno nije ugodno, ali je zanimljivo, jer zanimljiva, tragična i strašna vremena su rođena za književnost. Mislim da je u tom smislu puno bolje biti pisac u BiH, Hrvatskoj, Srbiji ili na Kosovu, nego, recimo, u Njemačkoj. To je paradoks, ali je tako, jer su vremena zanimljiva, nešto se događa: krv, mržnja, nesreća, tuga, tragična ljubav... To je dovoljno materijala za pisanje.

Jedan od sarajevskih umetnika, koji je takođe napustio rodni grad, Emir Kusturica, često privlači medijsku pažnju svojim izjavama o BiH i Sarajevu. Kako vi doživljavate Emira Kusturicu?

Emir Kusturica je bosanskohercegovački filmski režiser. Ja ga vrlo tvrdoglavo samo na takav način želim vidjeti. U onom drugom je diletant, čovjek koji nema mjeru i čovjek koji čini zlo samom sebi. Međutim, to me sve manje i manje zanima. Mene zanimaju njegovi filmovi.