U sjenci Igmana i Bjelašnice

Pa, vrijeme je da se ide na jug. Putujem brzim vozom za suncem o kojem je i Arsen Dedić pjevao u svojoj pjesmi 'Brzim preko Bosne'. „U tom kraju više nećeš sresti tugu / Stići ćemo sunce, vlakom prema jugu. / Ostaviti dane i godine posne, / Kao davno nekad, brzim preko Bosne.“ Pjevušim iščekujući moje slučajne saputnike, ali nikoga nema. Doduše, nema ni onih klasičnih kupea kao u istom vozu koji ide prema sjeveru. Dakle, od Sarajeva do Ploča, preko Mostara, kače se drugi vagoni. To je novost; i to da do Hadžića stižem sama u vagonu. Ne u kupeu, njih nema, nego u vagonu. Jedini sam putnik koji izlazi na stanici u Hadžićima. Udaljeni su samo 17 km od Sarajeva i dio su sarajevskog Kantona.

Nema više „leopardove kože“

Imam prijatelje Srbe koji su svoju kuću u Hadžićima, nakon rata, mijenjali sa Bošnjacima za njihovu kuću na Palama. I uopšte, manje-više je poznato da je tih zamjena bilo mnogo, tako da sada u Hadžićima ima dosta Bošnjaka iz istočne Bosne, Bratunca, Vlasenice, Foče i Zvornika. Ko je imao šta da mijenja mijenjao je, ko nije imao, dobio je donaciju ili je neka vrsta podstanara u tuđem stanu. Nema više 'leopardove kože' u Bosni i Hercegovini. Ima ponegdje kože psa dalmatinca, onog bijelog sa crnim tačkicama. Tendencija je da svako bude u svom plemenu, ili da budem malo nježnija, u svojoj bašči. Kako izgleda u zrelim godinama započinjati život na nekom drugom mjestu, priča mi Ekrem Macanović iz Bratunca. Sreli smo se na ulici, upravo u trenutku kada je kiša počela da pada. „Živim u jednom srpskom stanu, a taj Srbin je u mom stanu u Bratuncu. To smo mi regularno zamijenili i ovjerili u sudu. Lijepo mi je, samo mi je teško da pod stare dane stvaram nova prijateljstva. Sve mi je ostalo tamo. Kad sanjam, sanjam moj stan u Bratuncu. Ovuda sam nekada prolazio kad sam išao na more,“ kaže Ekrem. Pitam ga je li veća penzija u RS-u ili u Federaciji BiH. „Pravo da ti kažem, od penzije žena i ja podmirimo samo režije, a djeca mi šalju i donose. Sve troje su u Holandiji i ja sam sretan otac. Sad će mi šestoro njih doći, sinovi, snahe, unuci... Biće puna kuća svega,“ kaže ovaj bivši Bratunčanin. Čuo je da industrijska zona u Donjim Hadžićima dobro radi, ali sumnjičavo vrti glavom. „Možda radi, ali ja ne vidim naroda unutra,“ kaže šeretski.

Prosječno, ali ni blizu kao prije

Otkrivam zašto, niko osim mene, tog jutra nije stigao vozom u Hadžiće. Kako su u sarajevskom Kantonu, Hadžići imaju redovan gradski saobraćaj, a autobuska karta do glavnog grada košta samo 3 KM. Dok stoji na autobuskoj stanici, Ismet Kalem mi nudi svoj kišobran da ne pokisnem. Kaže da je život u ovom gradiću prosječan i da nije ni blizu kao prije. „Dirnulo me ovo obilježavanje godišnjice Titove smrti. Svega je bilo u njegovo vrijeme. Pamtim to vrijeme i kako se tada živjelo. Tako se više nikada neće živjeti,“ kaže sjetno Ismet. „Ali, vi ovdje za sugrađanku imate Titovu unuku, Svetlanu Broz. Znate li to?“ pitam. „Znam da živi tu u jednoj kući, ali nikada je nisam vidio,“ kaže Ismet. Priča mi zatim, kako je nekada davno, na takmičenju iz matematike i fizike, njegova kćerka, za prvo osvojeno mjesto, dobila Titovu statuu. „Ta statua i Titova slika i sada stoje kod mene u kući. Mene niko ne može ubijediti da je ono bio pogrešan sistem. Kako pogrešan, kad sam ja živio u tom sistemu i znam kako mi je bilo. Vjernik sam, idem u džamiju, ali meni to niko nikad iz kuće iznijeti neće, dok sam živ.“ Pitam ga kako njegovi prijatelji komentarišu njegovu odanost bivšem vođi. „Ko ga je poznavao, on ga i cijeni. Mnogi kažu: 'Nikada više onog vremena.' Ničija slika više nikad neće ući u moju kuću. Mislim, od političara,“ kaže Ismet. Hajrudin Ćesko je bivši profesor informatike i kako je to njima 'profesionalna deformacija', upućuje me na službenu stranicu opštine Hadžići. „Tamo sve imate,“ kaže mi. „Ali, tamo nema ljudi. Samo šturi podaci i brojke i poneka lijepa fotografija olimpijskih planina Igmana i Bjelašnice, koje se uzdižu iznad grada.“ Predaje se Hajrudin, ispričaće mi nešto o Hadžićima. Kaže mi da je vidio razglednice Hadžića, stare preko 150 godina, na kojima se vidi kakva je to čaršija nekada bila. A što se tiče turističkih potencijala, oni su potpuno zapostavljeni. „Ništa se ne ulaže na Bjelašnici i Igmanu, mnogo toga je i devastirano, poput skakaonica na Igmanu i mi samo čekamo da vidimo šta će sa tim gore biti. Ovo je reintegrirana opština, koja je sve do 1996. godine bila u rukama Srba. Kada su se oni povukli, otišlo je i stanovništvo. Tada je počela obnova potpuno zapuštenog i porušenog grada. U industrijskoj zoni ima nekoliko velikih internacionalnih firmi, poput Coca Cole recimo, a dobro zarađuju i građevinski poduzetnici jer se mnogo gradi u urbanom dijelu opštine, stanovi najviše,“ kaže informatičar Hajrudin Ćesko.

U potrazi za Srbima

Fazila Šehić čeka autobus za svoje selo Gradac, u blizini. Slušala je naš razgovor i

želi da svoja zapažanja o Hadžićima, podijeli sa mnom. „Meni se čini, da ovo od rata na ovamo, svaka godina donosi malo više nafake. Bogami, ljudi rade po firmama, što u Sarajevu, što u industrijskoj zoni kod nas. Moj muž radi na željeznici. Tri mjeseca su bili bez plate...“ „I onda su zaprijetili generalnim štrajkom,“ kažem. „Ja, morali su. Sada im opet redovno isplaćuju. A baš mi je bilo nešto mrsko što hoće u štrajk. Ne može cijela zemlja štrajkovati, mora neko i raditi, je l' tako?“ zaključuje mudro Fazila. Pitam je da li zna nešto o maloj, pravoslavnoj crkvi koja je potpuno okružena stambenim blokovima, tačno preko puta džamije, svjedočeći tako o nekadašnjem zajedničkom životu Bošnjaka i Srba u Hadžićima. „Da li je u funkciji,“ pitam. „Koliko ja znam, crkva je zaključana, ali oni dođu ponekad, kad su neki sveci. Zazvone zvona na crkvi, a vidi se i da se obavlja molitva, neko ono njihovo bogosluženje,“ kaže Fazila. Zna li koliko Srba ima u gradu? „Malo, skroz malo. Ne znam može li se na prste ruke izbrojati,“ kaže šapatom. Idem u potragu za Srbima u Hadžićima. Bar jednog da pronađem. Na ulici sve možete da doznate. Dobila sam adresu Gospave Popović koja mi odmah kaže: „Ja sam ovdje i ostajem tu, iako sam bolesna. Sin mi je u Švajcarskoj, a kćerka je udata u Srbiji. Kad izađem na ulicu, poneko me provocira i onako, sitno čačka, ali ja to nisam nikada prijavila,“ kaže Gospava. „Zar i sad nakon toliko godina od rata?“ „Navodno maloljetnici, ali kako će maloljetnik znati ko sam ja, ako mu to neko ne kaže? Unuka mi je ovdje sahranjena prije godinu na groblju. Kad sam nakon dva mjeseca otišla na grob da svijeće prislužim, vidim, grob raskopan, nadgrobna ploča odnesena,“ kaže tužno Gospava. „Jeste li prijavili taj vandalizam?“ „Kome?“ „Policiji, gospođo,“ kažem. „Nisam, treba hodati po sudu i policiji. Bolje je ćutati,“ kaže Gospava i dodaje da je njena sreća što ima dobre komšije u zgradi, Bošnjake koji joj u svemu pomažu.

Pod utjecajem nostalgije

Primjer druge srpske porodice u Hadžićima sasvim je drugačiji. I dok Gospava živi u zgradi, Nada Čabak i njena porodica, imaju veliku kuću i mnogo zemlje u rubnom području Hadžića. Dok ja pokušavam da pobjegnem od opasnog Nadinog ćurana, ona mi priča:

„Suprug i ja smo se vratili 2002. godine, a dvoje djece otišlo je u Kanadu, gdje su se dobro snašli. Mi smo popravili kuću, živimo od muževe penzije, sijemo, a i kćerka nam prilično pomaže. Znam ja šta vas interesuje. Nemamo ama baš nikakvih problema. Ko nam je od komšija Bošnjaka prije dolazio, dolazi i sad,“ kaže Nada Čabak i otkriva da ipak, imaju jedan problemčić. „Naš sin Bojan, diplomirani informatičar, koji je diplomu stekao u Kanadi, vratio se u Hadžiće nakon osam godina i ne može da nađe posao. Eno ga, još uvijek spava.“ „A što se vratio iz te bogate i uljuđene Kanade?“ pitam. „Kaže, drmnula ga nostalgija,“ odgovara Nada i obje se smijemo, dok ćuran frkće na nas. Eto, mislim, kakav je taj naš narod, ili narodi. Gdje god da ode, uvijek mu nešto fali.

Iz Beograda u Hadžiće

A porodici Jahić, fali sve. Nemaju ni krov nad glavom. Uskoro moraju iseliti iz srpske kuće u kojoj su podstanari, jer se ona prodaje. Jasno piše na fasadi kuće. Neima Jahić koja je do rata živjela u Beogradu, udala se za našeg Bosanca, rodila mu dvoje djece i u vrijeme NATO bombardovanja u Srbiji, doselila s njim u Hadžiće. Sanja Beograd, tamo je imala posao, a ovdje... ovdje se uopšte nisu snašli. „Nisam se pokajala što sam se udala, ali sam se pokajala što nismo svi ostali u Beogradu. Stalno smo po tuđim kućama. Taman se negdje naviknemo, dođe neko i iseljava nas. Jedino je dobro što su škole blizu naše kuće, pa mogu da kontrolišem djecu, jer, ima svašta,“ kaže Neima. Čudim se šta je to 'svašta' u ovako malom gradu gdje svako svakoga poznaje. Njena kćerka Maida, prelijepa i pametna djevojčica, učenica sedmog razreda osnovne škole, kaže da ima i droge i alkohola među učenicima. “Bili smo na izletu i dva učenika su ponijela drogu i pivo. Odmah smo ih prijavili nastavnicima,“ kaže Maida i dodaje da u njenoj osnovnoj školi ima samo jedan učenik Srbin i jedan Hrvat. „Svi se družimo s njima, ali ne idemo na vjeronauku zajedno, jer oni nemaju vjeronauku.“

„Mi pravimo, oni prodaju“

Izet Koro, pomoćnik načelnika opštine Hadžići za izbjegla i raseljena lica, kaže da je prije rata, opština imala 24.200 stanovnika, od toga 6.362 pripadnika srpske nacionalnosti i 746 hrvatske. „Ne znam je li riječ o politici ili socijalnom momentu, ali prije bih rekao da je to političko pitanje: od povratka Srba u Hadžiće, nema ništa. Mogu se izbrojati na prste ruke. Bilo je više projekata kojima su se obnavljale njihove kuće i stanovi. Čim bi ih međunarodna zajednica sa donatorima obnovila, oni bi ih prodali. Mi smo na to ukazivali OHR-u, ali oni su nam odgovorili da nemamo pravo narušavati njihovu privatnost. Onda smo mi rekli: Bujrum, ako je tako, mi ćemo praviti, a oni neka prodaju!“ kaže rezignirano Izet Koro.

Kao i u većini bh. gradova kroz koje sam prošla, mladi nemaju nikakvih kulturnih sadržaja. Ustvari imaju, ali one, koji im pušenje i alkohol nude kao jedinu opciju. Nema bioskopa, pozorišta, koncerata, diskoteka, bazena, teniskih igrališta... samo kafane. „Ima jedna kulturna manifestacija 'Hadžićko ljeto', koja traje desetak dana i to je sve,“ kaže Melis Fišo i dodaje da oni uglavnom, zadovoljavaju svoje kulturne potrebe tamo gdje studiraju, a to su najčešće Univerziteti u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci.

A na fakultet uglavnom, putuju vozom, Brzim preko Bosne.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Zorica Ilić