1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Tužan je Bajram u dijaspori

U skandinavskim zemljama, gdje živi veliki broj banjalučke dijaspore, Bajram je često običan radni dan uz bogatu trpezu. Mnogi se ovogodišnjem Bajramu posebno raduju, jer ga slave u rodnom gradu uz prijatelje i rodbinu.

Banja Luka, Šeher

Banja Luka, Šeher

Banjalučanka Sanela mašta o tome da ponovo živi u svom gradu. „Ako Bog da, za godinu dana ili dvije vraćam se za stalno.“ Dvadeset godina je u Malmeu, kaže da mnogo voli Švedsku i da su Šveđani divni ljudi, ali da „ipak nije to to. Ja sam tamo stranac, ne vežu me nikakve uspomene. Grad u kojem ste rođeni je nešto posebno. Na godišnjem odmoru sam već nekoliko sedmica, ne planiram čak ni na more otići, jer volim Vrbas.“

„U Švedskoj jedva osjetimo da je Bajram“

Sanela sjedi uz Vrbas

Sanela se namjerava vratiti u svoju Banjaluku

Ručak u krugu porodice, eventualno odlazak u neki od brojnih klubova u kojima se okupljaju ljudi iz BiH. Tako prema Sanelinim riječima izgleda Bajram u Švedskoj. „Banjalučani idu u jedan klub, Sarajlije u drugi, Bišćani u treći, posebno imate prijedorski klub, itd. Tu se naš narod zapije, na kraju obično bude i tuče pa sve to nimalo ne liči na Bajram“, priča ova Banjalučanka.

U Banjaluci je, kaže, potpuno drugi osjećaj, prijatelji i rodbina obilaze jedni druge i nikoga ne treba posebno zvati u goste. Druženju s mnogobrojnim prijateljima na ovaj praznik se posebno raduje. „To vam je kao recimo slava kod pravoslavaca, jednom pozovete nekog i gotovo, zna se da svake godine dolazi. Bujrum svakom.“

Sanela kaže da je nezaobilazna adresa na Bajram restoran „Slap“ na obali Vrbasa, gdje smo razgovarali s njom. Tu je sastajalište banjalučke dijaspore, a veselje obično potraje do kasno u noć. „Prijatelj koji živi tu u blizini je prvi put nakon 22 godine u Banjaluci za Bajram. Tako da su to velike pripreme i ogromna radost.“

U Norveškoj je potrebno samo radno odijelo i pidžama

Jasmin Čaušević

Jasmin Čaušević provede malo više vremena u Banjaluci jer je u penziji

Jasmin Čaušević ima tu mogućnost da u Banjaluci provede oko pet mjeseci godišnje. U Norveškoj, gdje živi od 1995. godine, ostvario je penziju. Ipak, tamošnji način života, kaže, jednostavno nije za njega, pa tako ni sam Bajram tamo ne može doživjeti kao poseban dan. „Ljudi su preopterećeni poslom. Ne lažem mnogo ako kažem da vam je potrebno samo radno odijelo i pidžama. Za Bajram se sastajemo u našim klubovima. Rijetko ko uzima slobodan dan, odradi se smjena i nakon posla odemo da malo proslavimo i da se vidimo“, priča Jasmin Čaušević.

Njegov prijatelj Selim Ćejvan takođe ne propušta priliku da kada god može dođe iz Danske u Banjaluku, bilo da su praznici ili ne. Na pitanje, kakav je Bajram u dalekoj Skandinaviji u njegovoj porodici, odgovara: „Nikakav. Tužno je, dođe mi nekoliko prijatelja pa me to oraspoloži. U suštini nema ko doći, i nema djece da mi ujutro pozvone na vrata i čestitaju Bajram.“

Jasmin dodaje da je nekada suština Bajrama bila u tome da muslimani ugoste prijatelje pravoslavce, katolike, one koji ne slave taj praznik. U dijaspori toga nema. „To je tužno i žalosno, za nas u ovim godinama. Uopšte nije interesantno, da, na primjer, on dolazi kod mene, ja kod njega i slično. Ovdje je ipak mnogo drugačije, održali smo prijateljstva sa svima, zajedno proslavimo svaki praznik bez obzira čiji je.“

Druženje, pečenje, baklava...

Da se njega pita i da ima mogućnosti, Selim bi se odmah vratio u Banjaluku. Njegova supruga i dijete imaju dansko državljanstvo, a on ga je, kaže, odbio.

Ljetne dane u Banjaluci Jasmin provodi s prijateljima iz mladosti. „S njima sam se družio prije prokletog rata. Okupimo se za Bajram, obavezno se nešto okrene na ražnju, baklavu ćemo imati – iako smo već stariji, pa moramo paziti šta jedemo i koliko pijemo“, objašnjava Jasmin kroz smijeh.

Ništa nije kao nekada

Siromaštvo u BiH je promijenilo ljude, saglasni su naši sagovornici. Živi se sve teže, kažu i primjećuju da je prije nekoliko godina ipak bilo više optimizma među njihovim bivšim sugrađanima.

“Mi se sastajemo i slavimo nešto. Spremamo velike obroke i trebamo se radovati Bajramu, a gledam prvog komšiju koji jedva preživljava. Nije mi svejedno, odrasli smo zajedno, teško mi je kad to vidim. Ljudi se tako udalje jedni od drugih. Nerado vam dođu i na kafu jer oni nisu u mogućnosti da vas ugoste,” zaključuje Čaušević.

Autorka: Aleksandra Slavnić

Odgovorna urednica: Marina Martinović