Teolog i zavjerenik protiv Hitlera

Biografija koja nudi sirovinu čak i za operu. Komad „O kraju nevinosti“, parabola života i djela teologa Ditriha Bonhoefera, izveden je premijerno tokom Evangelističkog kongresa 2013. u Hamburgu. Bonhoefer kao protagonista opere? Opera kao banalizovanje dobrote? „Ditrih Bonhoefer je, vođen svojom vjerom, u jednom teškom i pogrešnom vremenu učinio ispravnu stvar. To je čovjek koji može da služi za primjer“, rekao je tada predsjedavajući kongresa Gerhard Robers.

„Evangelistički svetac“

Koncentracioni logor Flosenbirg na samoj današnjoj granici sa Češkom. Tamo je Ditrih Bonhoefer obješen 9. aprila 1945, samo mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Dok je kročio stepenicama ka vješalima djelovao je „pribrano“ i „povezano sa svojim Gospodom Bogom“, pribilježiće jedan ljekar u logoru. Teolog osuđen za izdaju države postao je tako jedna od posljednjih žrtava nacističkog režima.

Bonhoefer je uticao na poslijeratnu teologiju kao malo ko iz njegove generacije. Njegov kredo – da crkva mora biti tu prije svega za druge – radikalno raskida sa starom doktrinom u kojoj se crkva vrti oko sebe i svojih rituala. Zagovarao je drugačiju, natkonfesionalnu crkvu, vjeru kao nasljednicu Hrista. Na to učenje se danas pozivaju kako konzervativni tako i progresivni teolozi. To je ostavština čovjeka rođenog 4. februara 1906.

Danas njegovo djelo nije sporno u protestantskoj crkvi. No 1953. je bavarski biskup Hans Majzer odbio da prisustvuje jednom pomenu za Ditriha Bonhoefera. Objašnjenje: teolog nije stradao kao mučenik, već zato što je pripremao rušenje režima. U međuvremenu u evangelističkoj crkvi više nema takvih izgovora i Bonhoeferov konspirativni otpor vrjednuje se sasvim drugačije. Bivši predsjednik savjeta crkve Volfgang Huber nazvao je stradalog teologa „evangelističkim svecem“.

Od teologa do zavjerenika

Bonhoefer je rastao u Breslauu kod Berlina, kao šesto od osmoro djece. Otac, renomirani psihijatar, nije bio posebno religiozan. To nije bila ni majka, iako ćerka lokalnog pastora. Zato je bilo iznenađujuće kada se 17-godišnji Bonhoefer 1923. odlučio za studij teologije – i to iz intelektualne znatiželje. Doktorirao je već u 21. godini, sa 25 je bio docent. No tek je 1930. počeo da vjeruje, tokom jednog teološkog kongresa u Njujorku. „Do njujorških vremena sam bio teolog, ali ne i hrišćanin“, piše on kasnije. Teoretičar je postao aktivni borac za pravdu i slobodu. Govorio je da je crkva obavezna prema svim ljudima, da je odricanje od Jevreja jednako odricanju od Hrista.

To se nije uklapalo u crkvu koja se tih godina rapidno prilagođavala potrebama Hitlerove ideologije. Stoga je Bonhoefer 1933. kao sveštenik otišao u London. Od 1935. je ponovo bio u Njemačkoj gdje je vodio „opozicionu“ crkvu u Finkenvaldu sve dok je tajna policija nije zatvorila dvije godine kasnije. Najprije mu je zabranjeno da podučava, a od 1940. i da drži bilo kakve govore. Iste godine priključio se pokretu otpora koji su vodili generalmajor Hans Oster i Hans fon Dohnanji. Vodio je rizičan dvostruki život i vrbovao ljude crkve za puč protiv Hitlera.

Uhapšen je 5. aprila 1943. zbog „podrivanja vojske“ i u zatvoru je imao vremena da čita i piše. No kada je 20. jula 1944. propao atentat na Hitlera, Gestapo je pronašao dokumente koji dokazuju umešanost Bonhoefera u zavjeru. Pola godine kasnije prebačen je u koncentracioni logor Buhenvald, zatim u Flosenbirg iz kojeg više nije izašao. Od jednog prijatelja logoraša oprostio se riječima: „Ovo je kraj – za mene tek početak.“ Tijelo je spaljeno i grob ne postoji.