1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Televizor možeš isključiti, život ne

3. septembar 2013.

Pola grada je u jeku mobilizacije spavalo po tuđim adresama, pola. Krivce za zločine, mrcvarenje, patnju, masovne grobnice i silovanja viđ’o sam po televiziji, ne u životu.

https://p.dw.com/p/19aTh
Foto: picture-alliance/dpa

Goran Samardžić

Preko puta moje zgrade je XIV gimnazija, pre Drugog svetskog rata konjušnica. Sećam se fantomskih, vetrovitih dana kada bi čitava škola zadanfala na ljuti, konjski urin. Generacije konja – i za jahanje i za vuču – natapale su je mokraćom. „Nekad su ovde bili konji na čet'ri, a sad na dve noge“, rekao je jednom profesor Kandić u nastupu duhovitosti i zabuljio se u pokornu masu koja se trebala sama sebi smejati. „Ok konju“, rekao sam i popio ukor. Razred je urlao, njakao, njištao. Pucao po šavovima od smeha. Deca koja su mogla već stvarati novu decu keserila su se, odskačući zajedno s klupama. Titulu junaka i povremene lude morao sam održavati. Tako je i danas.

Mali je odmor. Žagor. Po tonu i jačini isti kao onaj koji sam upotpunjavao pre trideset godina. Parkiram dostavni Citroen Berlingo pred gimnaziju. Na njemu ponosno piše Buybook – Sarajevo. Točkovi su još topli od jurnjave po putu. Nešto mora da je u šarama guma ostalo i od Bosne. Jednu malecnu muvu u karoseriji preneo sam čak dovde. I ta muva bez nacije i pola, a sad i bez države, je bosanska. Toliko o mom patriotizmu.

Hiljadu i po dana sam proveo u ovoj beogradskoj gimnaziji ćilibarski žute boje, hiljadu i po! Pokušavam da do detalja rekonstruišem i oživim barem neki. Al' koji? Većina ih je dosadna i služe kao kopče, kao mostići između onih važnijih. Kad bi život suzili na važne dane ne bi ih bilo dovoljno ni za hrpicu, mislim. I u ratu kojeg sam pošteno, mazohistički proveo u Sarajevu, bila je gomila dosadnih dana. Znao sam se dosađivati u sred bombardovanja i granatiranja pod uslovom da je fizički deo moga JA na sigurnom, ili bar na skoro sigurnom. U podrumu, rovu. Jednom sam zevnuo pišući za Informativnu službu Prvog korpusa o civilima pobijenim granatom. Kakve rane! Sećam se. Kakve provalije u telu iz kojih se prolilo kofe krvi čiju boju znate. Tek kad sam poslom, sa snimateljem Subašićem, a po nalogu svog druga Akmadžića zvanog Daidža, otišao da ih uslikam u mrtvačnici i upoznam im rodbinu radi razrade teme, potresao sam se. Svaki čas sam išao u klozet da plačem i da potegnem iz unučeta uzetog iz poharane trafike. To je bio početak rata. Posle su suze presušile. A i zalihe.

#46119792 - busy traffic at Belgrade streets © Misa Maric
Čim upoznam ili vidim nekog drugačijeg, nekog iz daleka, obradujem se i probudim iz letargije u koju padaju društva homogenih struktura, gde svi liče na sveFoto: Fotolia/Misa Maric

Lutaju mi misli. Skaču iz rata u mir i obratno. Spratove zgrade u kojoj sam odrastao nastanjivali su belci i belkinje raznih dobi, težina i oblika (a ko bi drugi?). Možda je zato u njoj i oko nje bilo često dosadno. Da je bilo crnaca i crnkinja, Japanaca i Japanki, Kineza i Kineskinji, meleza i meleskinji, Arapa i Arapkinji, ooo da ih je bilo! Ali nije. Uglavnom Srbi. I dan danas mnogim ljudima svoje rase i nacije ne mogu upamtiti lik jer se preliva iz jednih u druge. Svi smo slični. Ličimo na svoje zavojevače, ne na sebe. Ali, čim upoznam ili vidim nekog drugačijeg, nekog iz daleka, obradujem se i probudim iz letargije u koju padaju društva homogenih struktura, gde svi liče na sve. I moju su bivšu zemlju sačinjavali takvi, dosta slični, repati i rogati ljudi. Kroz istoriju su potpadali pod razne interese, kvarili se i junačili, usredsređivali na međusobno ružne strane; primali od osvajača ono najgore, ne najbolje. Onda nastupa pola veka mira prepariranog ideologijom. Mir je prešao u dosadu, u monotoniju. Boja onih silnih, crvenih zastava se povampirila, pobukvalila. Promenila kontekst i agregatno stanje. Postala krv.

Danas, u jesen 2009, imam drugih briga; civilnih. Kao što lišće žuti i propada tako i u meni nešto propada al' to neće ući u ovu priču, ne. U putu sam potrošio svu radost za susret s Beogradom. Pritiskao sam gas da se što pre nađem u svojoj ulici, pred svojom zgradom i stanom za koji odavno nemam ključ. Pred svojom gimnazijom, bivšom konjušnicom. Prosto me je sramota što me i srce i putevi navode stalno u Beograd. Na Beograd. I vozio sam i leteo i hodao do Beograda. Samo nisam puz'o. Kad bi neko osudio Beograd rekao bih mu kako ne znam nikog lično od Beograđana ko je planirao zlo, nikog. Međutim, znam ljude što su dobijali pozive za rat, ali u rat nisu otišli. Pola grada je u jeku mobilizacije spavalo po tuđim adresama, pola. Krivce za zločine, mrcvarenje, patnju, masovne grobnice i silovanja viđ'o sam po televiziji, ne u životu. Televizor možeš isključiti, život ne.