Tajlandska monarhija kao kočnica demokracije

Tajlandski novinar i aktivist Somyot Pruksakasemsuk nedavno je osuđen na ukupno jedanaest godina zatvora. Suci su smatrali da je dokazano da je on objavljivanjem dvaju članaka u časopisu "Glas Thaksina" iz 2009. prekršio takozvani zakon "Lèse-Majesté".

Zakon na Tajlandu smatra kažnjivim bilo kakvo kritičko izražavanje mišljenja na račun kralja, njegove obitelji ili monarhije. Organizacije za zaštitu ljudskih prava je on već godinama trn u oku. Jer od njegova uvođenja 1908. taj se zakon opetovano koristio za ušutkavanje političkih protivnika. "Čini se kao da sudovi sve više postaju vrhovni zaštitnici monarhije. Na račun slobode mišljenja", kazao je povodom ovog zadnjeg slučaja direktor odjela organizacije Human Right Watch za Aziju Brad Adams.

Skriveni faktor moći

Zakon Lèse-Majesté zapravo je samo vidljivi izraz problema koji dopire puno dublje. Radi se o osjećaju moći monarhije koja ne podliježe nikakvom nadzoru.

Tajland je službeno od 1932. ustavna monarhija. To znači da je kraljeva moć ograničena ustavom. Na Tajlandu je međutim ta ograničenost izuzetno netransparentna, objašnjava Jost Pachaly iz ureda njemačke zaklade Heinrich Böll u Bangkoku: "Monarhija u pozadini igra važnu ulogu. Ali tu je ulogu jako teško procijeniti, jer se o tomu ne govori niti bilo tko nešto konkrento zna." Ova neodređena prava na moć doprinosila su i još uvijek puno doprinose stalnoj borbi za prevlast u zemlji.

Monarhisti se dokopali vlasti

Kad se kralj 1946. popeo na prijestolje, monarhija je bila na rubu propasti. No u godinama koje su uslijedile kralju i pristašama monarhije je uspjelo ojačati svoj položaj."Bhumibolovo ponovno jačanje vlasti i ugleda monarhije nije bio nikakav slučaj već plod usrdnog, odlučnog i ponekad beskupuloznog napora tvrdoglavih prinčeva", kaže autor biografije tajlandskog kralja Bhumibola (na naslovnoj fotografiji) "Kralj se nikad ne smiješi" Paul M. Handley.

Kraljeva moć počiva prije svega na ugledu i moralnom integritetu. Uz ogromni finacijski i propagandni napor stvorena je slika bogu sličnog budističkog kralja "Dharamaraja", u koju mnogi Tajlanđani vjeruju i danas. Tu je i tajno Krunsko vijeće u kome sjede bivši članovi vlade i bivši visoki vojni dužnosnici a koji i dalje imaju dobre veze s važnim centrima moći. Odluke ovog vijeća su tajne i ne podliježu nikakvoj demokratskoj kontroli. Tako se Tajland razvio u jedno budističko-teokratsko društvo po načelu: "nacija, vjera, kralj", piše Handley.

Ogromnoj karizmi i prestižu pomaže i njegovo bogatstvo. Pri tomu posjed se ne povezuje izravno s njime jer bi to moglo štetiti njegovom imidžu pri čemu ga se gotovo poistovjećuje sa samim Buddhom. Umjesto njega novcem službeno raspolaže Ured za vlasništvo krune. To je potpuno samostalna institucija, a ona se ne bavi samo imovinom kraljevske obitelji već je uključena i u poslove najvećih tvrtki u zemlji. Ne plaća poreze. Teško je procijeniti kolikim bogatstvom raspolaže, ali revija Forbes procjenjuje da tajlandska monarhija godišnje troši više od 370 milijuna eura.

Prepreka demokraciji

Ova tajnovitost i netransparentnost sprječavaju i rješavanje političkih problema. 2010., kad je došlo do najvećih sukoba između takozvanih crvenokošuljaša (pristaša političkog pokreta kojeg podržavaju siromašni stanovnici sa sela) i žutokošuljaša (vjernih kralju i pretežito iz krugova gradske srednje klase, vojske i redova vlasti), samo u mjesecu svibnju je poginulo 85 osoba a 1.500 je ozlijeđeno. Povodom ovih sukoba dogovoreno je da se pokrene nacionalni proces pomirenja do kojeg ne dolazi jer obje strane čekaju.

Stručnjaci vjeruju da će nakon kraljeve smrti doći do vakuma na vlasti. Prema njihovu mišljenju monarhija ne samo da je zapreka demokraciji dok još živi kralj, nego bi ona nakon njegove smrti mogla predstavljati ozbiljnu opasnost stabilnosti zemlje.