Strah od domino-efekta

Pobjeda Aleksisa Ciprasa na izborima u Grčkoj je za mnoge evropske vlade bila nezgoda na radu - i to poprilično teška. Pred izbore 2012. godine, mnogi šefovi država ili vlada su smatrali da je Siriza opasan politički savez. Tog mišljenja su, recimo, bili njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Fransoa Oland i tadašnji italijanski premijer Mario Monti. I Oland i Monti su tada smatrali da je diktat štednje za koji se zalagala Njemačka pogrešan. Tako gledano, mogli su da u Ciprasu vide čak i svog saveznika. Ali, on im je za tako nešto ipak izgledao previše radikalno. Osim toga, Francuska i Italija su poverioci Grčke. Obje zemlje sada strahuju da im Grčka neće otplatiti kredite. Nije slučajno što je poslije pobjede Ciprasa Oland preventivno izjavio da "preuzete obaveze moraju da se ispune".

Kompromisi su mogući

No, Cipras je odmah najavio kraj politike štednje a mnoge pokrenute reforme ne samo što želi da zaustavi, već namjerava i da ih okrene unatrag. Janis Emanuilidis, stručnjak za Grčku u briselskom trustu mozgova "Centar za evropsku politiku" (European Policy Centre) smatra da "ima prostora za kompromise". On je ubijeđen da je nova grčka vlada "pogrešno startovala" i da će i sama uvidjeti da je "sa određenim stvarima otišla predaleko". Prema riječima ovog stručnjaka, sada bi moglo doći do dugotrajnih pregovora o uslovima otplate kredita, a i pored demantija iz Berlina i Brisela, ima mnogo političara koji mogu da zamisle dužničke olakšice za Atinu. Da li će osnovni dogovor o štednji i reformama kao uslovima za dodjelu kredita i dalje važiti, zavisiće od toga "šta Siriza ima da ponudi", rekao je Emanuilidis. On smatra da bi moglo doći do kompromisa ukoliko bi Cipras u ophođenju sa oligarsima ili u borbi protiv utaje poreza učinio nešto više od svojih prethodnika.

Mnogi sada smatraju da je došlo njihovo vrijeme

No, ne radi se samo o Grčkoj. Ono što države orijentisane na stabilnost - poput Njemačke - trenutno uznemirava, jeste mogućnost izbijanja protesta širom Evrope, a oni bi mogli da uzdrmaju s mukom postignuti konzenzus u finansijskoj politici. Sada se na primjer u Španiji nova ljevičarska stranka Podemos ("Mi možemo") nada pobjedi na parlamentarnim izborima koji se održavaju u jesen. Ankete pokazuju da Podemos trenutno ima prednost u odnosu na vladajuću Narodnu stranku i socijaliste. I u Portugaliji se upravo formira pokret po uzoru na Sirizu. Italija i Francuska - u kojima su na vlasti socijalisti - ionako su samo nevoljko učestvovale u dosadašnjim mjerama, stalno pokušavajući da izvrdaju reforme. One bi mogle da iskoriste rezultate izbora u Grčkoj kao "izgovor da izdejstvuju kompromise na planu štednje", smatra Emanuilidis. Ali, opasnost za konzenzus ne dolazi samo slijeva, već i zdesna: u Francuskoj, Nacionalni front Marin le Pen već podržava neke izjave i gestove Sirize - posebno njeno samopouzdanje u ponašanju prema Briselu i razumijevanje za politiku Rusije. Slično to vidi i italijanska "Liga sjever". Moskovski list Nezavisimaja gazeta je već napisao da bi "nova grčka vlada mogla biti najvažnija prethodnica otpora antiruskim sankcijama EU".

Politika štednje dala rezultate

Što se tiče finansijske politike, ironija se ogleda u tome što bi dosadašnji konsenzus mogao da se poljulja upravo u trenutku u kome se gotovo svuda vide plodovi konsolidacije. Privreda u Španiji i Portugaliji bilježi rast; Portugalija - za razliku od Grčke - više nije pod finansijskim štitom EU. Još uspješnija je Irska, koja ne samo što više nije obuhvaćena programom pomoći, već ima odlične privredne rezultate. Tamo, doduše, nije na vidiku nekakav pokret sličan Sirizi. Pa i u samoj Grčkoj su stvari krenule nabolje. Interesantan slučaj je Francuska: tamo je vlada posle dugog oklijevanja konačno pokrenula nekolike reforme koje zaslužuju to ime, mada su ekonomske statistike loše kao što su i bile. Pariz se vrlo kasno prebacio na "berlinski kurs". Janis Emanuilidis smatra da sveukupne posljedice izbora u Grčkoj neće biti "tako krupne kao što neki očekuju". On kaže da je Grčka, zbog težine problema i neophodnih transformacija, "poseban slučaj" u evrozoni, te da je prerano predviđati uspjehe ili neuspjehe nove vlade u Atini. Pobjeda Sirize je, po njegovom mišljenju, bitna na unutrašnjepolitičkom planu, ali na čitavu Evropu će imati samo ograničen efekat.