Steffi Faber u raljama selefizma

Steffi Faber se danas, sa svojih 25 godina, bori da uhvati korak sa normalnim životnim tokovima. Takav normalan život je potpuno izgubila otkako je postala dio neoselefijske scene u Njemačkoj. Još prije samo dvije godine je Steffi duboko prezirala demokraciju, Zapad i vladavinu prava. Njen ideal je bio da se žrtvuje za islam i da se u to ime sa puškom u ruci bori u afganistanskim bespućima...

Iz crkve u džamiju

Steffi je (naravno, ime je promijenjeno jer se boji za sigurnost svoje obitelji) rođena u Krefeldu, gradiću nedaleko od Düsseldorfa na zapadu Njemačke. Zahvaljujući prije svega baki i djedu je odrasla u skladu sa kršćanskom tradicijom. Zajedno su redovito išli u crkvu i bili aktivni sudionici svoje župe.

"Odrasla sam u čistoj kršćanskoj tradiciji. U crkvi sam pomagala tijekom pričesti, a tri godine sam bila i ministrantica. Poslije smrti djeda i bake dvije godine sam živjela potpuno bez religije, takoreći slobodno“, pripovijeda Steffi.

No onda je jednostavno i iznenada osjetila potrebu upoznati islam: "Ne znam kako se to dogodilo i ne mogu to objasniti. Nisam imala prijatelja muslimana, nisam ništa znala o toj vjeri niti sam prije toga čitala bilo što o islamu. Ta ideja me jednostavno držala.“

Steffi se obratila svojoj školskoj prijateljici koja je bila i kćerka marokanskog imama. Već slijedećeg tjedna je posjetila džamiju gdje je onda počela učiti arapski jezik i osnove islama. Ističe kako je obitelj njene prijateljice spadala u veoma umjerene i liberalne muslimane.

Steffi je zajedno sa svojoj školskom kolegicom mnogo vremena provodila u toj zajednici. Ali su oni odselili nakon pola godine odselili, a i ona se kratko nakon toga preselila u drugi grad.

Ravno u mrežu selefija

I u novoj sredini je Steffi slijedećih godina nastavila prakticirati islam i htjela je što bolje upoznati tu religiju. Zato je upisala internetski studij islama privatne škole u Brauenschweigu, ne znajući da tu školu drži kontroverzni imam Muhamed Ciftci.

Za vrijeme tog studija je preko socijalne mreže došla u kontakt sa brojnim drugim muslimanima: „Na svojoj listi prijatelja imala sam oko 100 osoba. Među njima je bilo dosta muslimana različitog profila. Jednostavno nisam pravila razlike među njima. Sa mnogima sam se dopisivala. Facebook poruke nekih osoba sa kojima sam kontaktirala bili su usmjereni propagiranju svetog rata džihada“, kaže nam Steffi.

Na taj je način, bez da je znala što da o tome misli, počela pregledavati takve sadržaje i snimke na tuđim profilima:

„Nisam to smatrala ničim lošim. Iz dana u dan sam sve više slušala pjesme inspirirane islamom, takozvane našide. Te pjesme su mi se sve više sviđale. Čak sam i sama počela pisati našide. Jednostavno sam, bez da sam bila članica neke organizacije, postala sljedbenik i istomišljenik nekih svojih prijatelja sa socijalne mreže.“

"Htjela sam ratovati"

Neki od tih napjeva bili su i našidi u kojima se slavi "sveti rat". Poruke u njima služe kao poticaj da se sudjeluje u borbi i veličaju se nagrade nakon "šehidske smrti". Takve pjesme su bili ilustrirani prizorima rata, stradanja muslimana i brojnim drugim sugestivnim sadržajima. Jednostavno i postepeno se, kako kaže Steffi, upadne u tu ideologiju koja nekome potpuno promijeni život.

Njen muž je musliman, ali umjerenih i liberalnih stajališta i čak ju je i on upozoravao da je otišla predaleko i da bi zbog toga mogla imati problema sa zakonom. Ali se ona nije obazirala na njegove riječi. "U tom raspoloženju i zanosu sam oko pola godine razmišljala o tome da odem negdje gdje se doista vode borbe kao što je Afganistan. Ljudi sa kojima sam razgovarala o tome su mi često govorili kako tamo kao žena mogu pomoći ranjenima, u kuhinji i čuvanju djece. Ali ja nisam mogla prihvatiti takvu tipično žensku ulogu u društvu. Ja sam se htjela boriti i ratovati. Neki su mi pak govorili da se tamo trebam udati za mudžahedina kako bih dosegla još veći stupanj nagrade u dženetu (raju). Bilo je različitih priča...“

Odjednom - "ona je špijun"

Steffi se u tom zanosu svim silama trudila postati dio tada još postojeće organizacije „Milet Ibrahim“ i koja će ubrzo biti zabranjena u Njemačkoj Njemačke. "Bila sam na jednoj od manifestacija u organizaciji 'Milet Ibrahima'. Obratile su mi se njene članice koje su sve bile potpuno pokrivene. Ja sam također imala maramu na glavi, ali su one od mene tražile da nosim potpun veo, da mi se ne vidi lice, oči i ruke ako doista želim biti aktivna članica te organizacije. Ja se nisam mogla identificirati sa tako nečim.“

Kad je pripadnicima "Mileta Ibrahima" postalo jasno da Steffi ne želi nositi burku, počeo je mobing protiv nje. Mnogi su je jednostavno izbrisali sa liste prijatelja na socijalnoj mreži i počele su optužbe i klevete: da se protivi pravilu da žene moraju biti pokrivene, da je špijun zapadne tajne službe i mnogo toga drugog.

"To je za mene bio veliki udarac, jer sam doista željela pripadati tom društvu. Poslije toga sam sama sebi počela postavljati pitanja o tome, što sam stvarno ja htjela od islama i slična pitanja. Tada je počeo i proces mog distanciranja od te ideologije selefija. Taj proces je trajao skoro pola godine“, sjeća se Steffi.

Težak povratak u stvarnost

U međuvremenu se njom počela baviti i policija zbog stavova koje je iznosila na socijalnoj mreži. Ali kaže kako

danas više nema nikakve veze sa ideologijom koja ju je donedavno potpuno zaokupljala i dovela da se skoro potpuno isključi iz svakodnevnice tu kod kuće, u Njemačkoj.

Sad ponovo uspostavlja te pokidane spone sa životom u zemlji u kojoj je rođena: nastavila je školovanje, brine se za obitelj, ali često i sudjeluje na predavanjima o selefizmu. Jer osjeća potrebu i obavezu da drugima, najčešće studentima ili učenicima srednjih škola, prenese sve ono što je osjećala i doživjela dok je slijedila tu ideologiju.

Njena životna priča našla je mjesto i u nedavno objavljenoj knjizi Thorstena Gehalda Schneidersa „Selefizam u Njemačkoj“. Kaže i kako će par dana razgovarati i sa novinarima jednog velikog francuskog lista: "Želim poslati poruku drugim ljudima kako bi im pomogla da budu oprezni. Tada sam bila, da tako kažem; u tunelu i moj svjetonazor je bio potpuno manipuliran i ograničen. Trebalo mi je šest mjeseci da se potpuno distanciram i riješim svega toga. Ja sam i danas muslimanka, ali svoju religiju prakticiram kod kuće i ne želim biti dio bilo kakve zajednice. To je dio moje zaštite od onoga kroz što sam prošla.“