1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Srećni dani s književnom nemani (1)

Goran Samardžić17. jun 2014.

Sa piscima, tom čudnom sortom, Zlatko i ja smo bili i očajni i srećni. Nema te katastrofe koja će sprečiti ljude da se raduju. Radost je mazivo za dušu. Ona čini da se kroz život lakše klizi.

https://p.dw.com/p/1CJdO
Bulgarische Redaktion
Foto: DW

Ako jedno od čuda sarajevskog otpora zvano „Društvo pisaca“ svedem na ljude i povežem sa svojom sudbinom, dobiću dva čoveka: Zlatka Topčića i Abdulaha Sidrana. Avdo Sidran je umislio kako me treba sačuvati od prvih linija fronta i spasiti za buduća vremena, a Zlatko u to nije sumnj'o. U meni je naziran ljudski biser oko kojeg treba hitno smisliti školjku. Pretpostavio je da će kratkovidi i smušeni pisac, tada još u povoju, sa zbirkom pesama i kratkih priča, biti korisniji za pisaćim stolom nego u rovu. Tako su počeli teći moji sigurni dani u Krančevićevoj 24, za stolom i među zidovima. Protegli su se na dva godišnja doba u kojima mi je bilo ili vruće ili hladno. Nikad prijatno. Saznaće se i što.

Nadnesen na radne zadatke koji su me čuvali od pogibije i ranjavanja, sedeo sam preko puta Zlatka i lupao po teškoj Oliveti mašini boje rezdelije. Smrt je u jedinici gdje sam na kratko bio prianjala uz ljude kao mokar veš. S njom se bilo na ti.

Zlatko je bio vredan, savestan i svestran radnik. Nije mu trebao pomoćnik u vidu mene. Za mnom je vapilo mesto na frontu. Ako me je Sidran bio osmislio u ulozi tehničkog sekretara, generalni sekretar Zlatko učinio je da na njemu što duže ostanem. To i nije bilo baš lako. Ljudi mojih godina su se pokazali idealnim u ulogama heroja i kukavica, ne službenika. Grobni belezi s godinom mog rođenja su to dokazivali. Ispod su trulili vršnjaci koji nisu imali svog Zlatka i Sidrana. U priči Ive Andrića „Aska i vuk“ ovca pleše pred predatorom da odloži smrt. S takvim osećanjem sam ja pisao dopise, žalbe, molbe, namenske tekstove i zahteve, deleći cigare i humanitarne makarone kolegama kojima se il' pušilo il' jelo, nikako umiralo. Sa piscima, tom čudnom sortom, Zlatko i ja smo bili i očajni i srećni. Nema te katastrofe koja će sprečiti ljude da se raduju. Radost je mazivo za dušu. Ona čini da se kroz život lakše klizi.

Kao što sam nagovestio, održati mene na tom senovitom i hladovitom mestu, više izmišljenom nego potrebnom, nije bilo lako. Zlatko Topčić ima zavidan radni i umetnički potencijal osvedočen kroz napisane knjige, drame, scenarije, priče. Spada u retku vrstu Bosanaca i Hercegovaca što se ne boje raznih vrsta rada. Pravnik je, odličan službenik, organizator s rukovodnim stažom, a po potrebi fizički radnik, dobar vozač, solidan gost u kafani i iznad toga umetnik što to zvanje ne vezuje za duge kose i bradu. Ni telohranitelj pored ovakvog multipleks tipa ne bi im'o posla, a kamoli kolega s književnim opusom što je mog'o stati pod brisač kola. Iskustvo mi se svodilo na pisanje za Treći program radio Beograda i volonterstvo u časopisima Život, Izraz, Lica, Književna revija. U nekoliko navrata sam bio i peti točak u projektima poznatijih umetnika koji su u meni kroz zavese nazirali pisca. I evo vidim se kako sticajem okolnosti sa svojom mršavom radnom istorijom i preko tri'est godina te mrzle devedeset i neke sedim preko puta Zlatka. Leo dole u kuhinji lupa loncima i psuje konobare nad kojima se takođe nadvijala vojna obaveza. Nema ni muzike, ni struje. Samo ima nas što svojom otopljenom masom i razočarenjima grejemo hladnoću kancelarije. Bilo je i dana kada se rat svodio na fijuk zalutalog metka, ne samo na tutnjažu. Olabavljivao je stisak, a ljudi, među njima i pisci, izlazili su napolje da provetre duše. Dolazili su nam Ilija Ladin, Admiral Mahić, Hazim Akmadžiić, Nenad Radanović, Ahmed Hromadžić, Dragan Janjić, Nikola Krstić... Pesnikinje Bisera Alikadić, Ferida Duraković, Cica Ostojić. Pravi pisci i spisateljice, a i lažni kao Bajram Redžepagić, Aiša Zahirović, Mubera Mujagić. Još kad bi nas dolaskom počastio Sidran, hladnoća bi se umanjila za stepen, dva. Zašto, nek se glupi pitaju.

Nada mnom se, u to neverovatno doba, kada me smrt vabila i tražila pincetom po Sarajevu, nadvila senka jedne književne nemani – Nedžada Ibrišimovića. Sidran je i Nedžada – tog velikog, nesnošljivog talenta pored kojeg smo delovali k'o kepeci, talenta za pisanje, slikanje, vajanje i kreiranje situacija što su po duhu i dovitljivosti namah ulazile u lokalne anale – postavio na čelo Društva pisaca. Čim je ova gromada nenavikla na upravljanje sobom i drugima zasela na pramac našeg brodića preimenovanog iz Udruženja književnika u Društvo pisca BiH i rasterećenog od mnogih predratnih članova ala Radovan Karadžić, Voja Maksimović, Nikola Koljević, kljun mu je počeo tonuti. Da nije bilo Zlatka, njegovih operativnih i anestezijskih moći, njegovog poštenja, drugarskog takta i empatije, o ovoj temi bi se ćutalo. Nedžad bi nas svojim egom potopio, a mene otposlao nazad u vojsku gde me očekivalo mesto iza nišana. Falilo je ljudi moje nacionalne mustre. Među Muhamedima, Rijadima, Mustafama, Munirima, Seadima, fino je pasovao pokoji Goran il' Dragan. Nedžad je podnosio i druge ljude osim pravovernih, ali na kapi. U takvoj je fazi bio. Hodao je u uniformi i beretki s ljiljanima i nosio pištolj što će se naći u veseloj i tužnoj ulozi: u veseloj u spotu Nadrealista snimljenom ispred Doma pisaca. U tužnoj kad bude ubio jedno dete (pronašao ga je Nedžadov maloletni sin i u igri ubio najboljeg druga, po nesreći Srbina kako se pričalo). Izgledom je Nedžad bio savršen spoj Čea Gevare, Kastra, Hemingveja. On ništa nikad nije radio osim što je stvarao umetnost i bacao je u lice našoj udivljenoj zajednici, čiji sam delić bio i ja. O Nedžade! Kolike smo sate potrošili diveći ti se i hvaleći te. Lepo je i teško bilo biti ti. Ko god je pokušao da te imitira, da bar povremeno zaliči na tebe, razboleo se ili umro. Zato su moji uzori manji i prostiji pisci. Pisci koji pišu po papiru, ne u kamenu.

Zlatko je tako radio i Nedžadov i svoj posao, a usput, bez pompe i drame, pisao odlične priče. Uređivao je i ručno prelamao književni podlistak Slovo koji se u određeno vreme u mesecu umetao među stranice Oslobođenja i podebljavao ga. Tako će oni koji nikad nisu pratili književnost i njene tokove u čitalačkom zaletu svladali i poneku priču, pesmu, esej. Čak stručni prikaz. Nekad na četiri, nekad na osam strana, Slovo je pisce izvelo u svet, pa makar svođen na sarajevsku kotlinu u koju su ubacivani projektili kao u koš. Ilija Ladin alijas Kozić je sročio pesmu o tom kako se uspinje uz dim cigarete i beži iz opkoljenog grada. Nedžad tražio u svojoj poeziji da gosti operu noge u rekama jer je Bosna ćilimom zastrta, ja srao da Bosnu čovjek kad gleda od zadovoljstva zadrijema. Pisalo se za poštenu tarifu. Bez obzira na ratno stanje, nikad niko nije ost'o bez honorara.

Kao što težak život ostavlja za sobom trag, tako čini i lak. Mom predratnom životu mana se mogla naći samo pod lupom. Retko me mašilo koje uživanje. Bilo je dana u mesecu kada sam se odmarao od njih, mislim uživanja. Ležao sam i skupljao snagu da ih dalje podnosim. Nepuna godina rata jedva me malo nagrizla. Uleteo sam u njegovu centrifugu pun snage i lepih sećanja od kojih se moglo živeti mesecima. More neisplakanih suza se mućkalo u meni i čekalo svoje razloge. Perspektive tuge i žalosti pružale su se u beskraj.

- nastaviće se -