Skaredna sakralna arhitektura u Sarajevu

Krenete li širom i uzduž Bosne i Hercegovine, osim silne ljepote ove zemlje, u oči će vam pasti i brojni vjerski objekti koji niču kao gljive poslije kiše. Nije više dovoljna obnova onih porušenih u ratu. "Hoćemo nove i još veće", kao da kliče u vjeru preobražen puk. I nije važno koliko to košta. Neka smo i goli i bosi, ali za crkve i džamije mora biti. Pa, možda je puk u pravu... sa takvom politikom samo nam Bog može pomoći. Tri nacionalna tora imaju svoje predstavnike u demonstriranju vjerske veličine: Banja Luka Hram Hrista Spasitelja, Mostar Katedralu, a Sarajevo džamiju Kralja Fahda. Da li je možda i zemljište na kojem se nalazi džamija uknjiženo na ovu okrunjenu glavu?

Sarajevo je glavni grad multikulturalne države, ali po gradnji vjerskih objekata jedini zaključak koji se nameće je da je to muslimanski grad, metropola munara, sa tek nešto katolika. Naime, nakon rata, obnovljene su sve postojeće džamije i izgrađeno njih deset, sa tendencijom gradnje novih, jer uskoro će ih biti 12, te jedna katolička crkva u novom dijelu grada.

Može li to malo ljepše?

U nedavnom članku kolege Waltera Meyra iz Der Spiegela, bilo je zaista nekih amaterskih grešaka, ali što se tiče islamizacije Sarajeva, bio je u pravu. Zadržaćemo se na onoj koja se vidi golim okom. Izgradnja džamija ne posustaje. Još nije završena ona na Ciglanama, a već se priprema gradnja nove u blizini zgrade "Elektroprivrede". Džamije su centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana, džemata i njenog duhovnog, vjerskog i odgojno-obrazovnog uzdizanja i kao takve nesumnjivo nezaobilazan dio egzistencije svakog praktičnog vjernika muslimana. Džamije, kao i crkve su potrebne. Ali, u kom broju i kakve? Da li su arhitektonska rješenja tih objekata ono što je uljepšalo i obogatilo panoramu metropole ili je poružnilo? Može li to malo ljepše?, rekli bismo onako, sarajevski. Arhitekta Kemal Zukić proteklih 10 godina bio je na čelu Centra za islamsku arhitekturu Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Njegov zadatak je bio da organizuje, planira i prikuplja finansijska sredstva i brine o izradi projektne dokumentacije i realizaciji novih objekata: Mesdžida, medresa i mekteba. Pojednostavljeno, Kemal Zukić je posljednjih 10 godina "gradio" džamije po Sarajevu.

S donacijama stigli i "donatorski" stilovi

Sjedimo u Istiklal džamiji u Sarajevu, koja je izgrađena novcem vlade Indonezije. Sa svojim gabaritima nadvisuje obližnji fudbalski stadion i nedavno izgrađeni natkriveni olimpijski bazen. Pitam arhitektu Kemala Zukića šta misli o poslijeratnom masovnom povratku vjeri među narodima BiH. "Ja mislim da se čovjek ne može tako lako vratiti vjeri, jer najvjerovatnije, nije u njoj ni bio. Znam mnogo ljudi koji su mene znali kao vjernika nekad, koji su mene tužili komunističkoj partiji, a sad me sretnu i kažu: 'Šta se stidiš, kaži selam ili merhaba?" Mislim da je u 99 posto slučajeva taj povratak vjeri, ustvari, fiktivan", kaže Zukić. "Pa, za koga onda, gradite ovolike džamije?", pitanje je koje mi se logično nametnulo. "Ako govorimo o džamijama, o gradnji i obnovi, prvo se mora poći od toga da je 80 posto onog što su Bošnjaci gradili tokom proteklih pet stoljeća srušeno na početku i tokom agresije na BiH. Mislio sam da nema šansi da se to obnovi, ali eto, uspjeli smo i obnovili blizu 70 posto tih objekata", kaže arhitekta Zukić. "Od kojih para?", pitam. "Od raznih para, ali najviše od entuzijazma pojedinih ljudi. To nisu oni koji su se naknadno sjetili da su vjernici i koji su od juče postali Bošnjaci", kaže moj sagovornik i dodaje da je novac za nove džamije dolazio uglavnom izvana, od stranih donatora. Tako sada u Sarajevu imamo malezijsku, indonežansku, jordansku, saudijsku ili kuvajtsku džamiju. Sa stranim novcem stigli su i strani stilovi u arhitekturi, a nove forme tih sakralnih objekata ne dopadaju se svim Sarajlijama. "Pred agresiju je bilo 86 džamija u Sarajevu, napravljeno je novih 10 i u gradnji su još dvije. Vidite kako se protiv nas vodi jedna podmukla propaganda da mi samo gradimo džamije i sad će ljudi vani misliti mi se pomamili i ne znamo šta ćemo od para, samo pravimo nove džamije", kaže Zukić.

Grad pun skladnih sakralnih objekata

"Pa, zar neko izvana treba da vam kaže da radite to što radite?", kažem. Podsjećam ga da u ovom gradu ne žive samo Bošnjaci i da jednom Srbinu, Hrvatu ili Jevreju mora biti drago kada vidi lijep vjerski objekat ma kome on pripadao. Uostalom, grad je pun skladnih sakralnih objekata koje s ponosom pokazujemo strancima: Sinagogu, Katedralu, Begovu džamiju i Staru pravoslavnu crkvu, objekte koji u graditeljskoj strukturi grada čine onaj bolji dio. "A sada, molim vas, kažite, kako je moguće da ste se odlučili za tako skaredne projekte? Da li je to diktirao donator? Jedna od najružnijih džamija sa munarom od plavog pleksiglasa je ona u Vogošći... "Tu sam džamiju ja projektovao", kaže Zukić. "Nisam znala, ali divno je zbog koincidencije. Zašto, dakle, ružne džamije?"

"Arhitektura je slika u ogledalu cijelog društva. U arhitekturi i urbanizmu se ne može lagati. Ovo što mi sad gradimo, vjerski objekti i svi ostali, to je slika u ogledalu našeg društva. Bosna je u gradnji džamija imala jedan svoj lokalni stil, međutim, mi sad ne živimo u tom ambijentu. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, uklopiti sada jednu džamiju u ova moderna naselja u kojima živimo", kaže Kemal Zukić. Naprosto, ne vjerujem! Prisjećam se sjajnih primjera iz modernog doba: Korbizijeove kapele Notr-dam u Ronšanu, Brojerove crkve u Muskegonu, kapelice u Zorkovcu kod Zagreba, čuvenog Portugalca Alvara Size i Botine katedrale u Evriju. Svako doba donosi novi senzibilitet i dobar arhitekta treba samo da ga slijedi.

Dobra adresa za mišljenje

Definitivno, znala sam da Kemal Zukić ne može biti u pravu. Još kada je rekao da je Olimpijski bazen na Otoci promašena investicija, e, tad sam bila već zabrinuta. Pa, gdje će mališani u Sarajevu naučiti da plivaju prije nego što im se posreći da stignu do Neuma? U džamiji na Otoci? Možda nije kriv Kemal Zukić. Poslije dramatičnih političkih lomova, uvijek se otvara prostor za gradnju velikog broja sakralnih objekata. Stihijnost i neracionalnost postaju tada zvijezde vodilje.

Postoji čovjek u Sarajevu koji odlično detektuje problem. On je ikona bivšeg jugoslovenskog graditeljstva, a sada bosanskohercegovačkog. Njegovo ime je Ivan Štraus i posljednjih godina upravo proživljava svoj ciklus sakralne arhitekture, koji je zaogrnut neobičnom ljepotom. Nema bolje adrese za mišljenje. "Mi smo ovdje podijeljeni na tri dijela od kojih je jedan jako velik, a ostala dva su manje značajna", kaže Ivan Štraus na početku našeg razgovora. "Dobro, ali svi imamo pravo da govorimo o svemu što nas dotiče u ovom gradu", kažem.

"Sve ovo što se radi sada u sakralnoj arhitekturi, biće nauštrb budućnosti. Biće to jedan period kojeg ćemo se i stidjeti, bez želje da ga prepričavamo i sve te predradnje da bi se "donijela" džamija iz neke prijateljske zemlje. Poremetile su se stvari, ali šteta je da u miru kada su se stvari posložile, kada imamo vremena, kad možemo razgovarati bez ikakvih zadnjih namjera, mi ljudi, koji smo ostali zbog Sarajeva, ne možemo učestvovati u donošenju odluka te vrste", kaže Ivan Štraus i dodaje da je očit raskorak između kulture u koju je novo graditeljstvo doneseno i onoga što je doneseno. "I nije zato čudno da svaki od tih objekata zovu po nekoj od tih zemalja", kaže poznati arhitekta.

Kino multipleks i džamije

Vraćam se na suštinu stvari. Da li je zaista tako teško napraviti skladan vjerski objekat koji će se svojom arhitekturom i dimenzijama uklopiti u moderna gradska naselja? "Džamija, kao i svi objekti, u svojoj funkciji, imaju neka ograničenja i neku vrstu slobode. Ako mogu arhitekti svijeta po Kuvajtu, Dohi, Kataru, Dubaiu, Bahreinu, graditi sve od metroa do morskih naselja na vještačkim ostrvima, ne vidim zašto se neko od tih velikih nije angažovao ovdje. Nadao sam se da kad budemo rušili kasarnu 'Maršal Tito' i otvorili neke druge prostore da će doći najveća evropska imena, i da ćemo grad podići na evropski nivo", kaže Štraus. "A mi smo ga spustili na (ispod) sarajevski. "Je li vam žao ?", pitam. "Naravno da mi je žao. Ne samo da su vjerski objekti takvi kakvi su, nego mi nemamo javnih objekata koji su napravljeni u ovih 15 godina. Nema galerija, muzeja, teatara, koncertnih hala... nema ništa." "Izvinite", kažem. "Ima kino multipleks i imamo džamije. Sve to za 15 poslijeratnih godina."

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Senad Tanović