Sedma sila i osmi putnik

Nedavno je u Sarajevu promociju jedne knjige otvorio djevojački hor izvedbom dvije sefardske romanse. Novinari, fotografi i kamermani, fokusirani na dugi konferencijski stol sa autoricom i promotorima, žurno su napustili svoje dotadašnje položaje i zauzeli nove – ispred hora, i ispred publike. Sve što je ona od najavljene mladosti, ljepote i talenta mogla vidjeti bila su leđa sedme sile.

To odavno već nije više izuzetak, nego pravilo, da se stvarnost ne vidi od onih koji objektivno o njoj izvještavaju. I svakome se čini prirodnim i normalnim da mediji imaju privilegije koje običan svijet nema. Mediji su, vjeruje se, u službi građana, pa je sasvim razumno i opravdano da se stotinjak ljudi izgura u drugi red, kako bi se desetine hiljada dovelo u prvi. Zato niko od tih stotinjak, što su potrošili dva sata na guranje po gradskom prevozu i gacanje po bljuzgavici, nije reagovao na aroganciju snimatelja. Jer je važnija od ove publike koja tu disciplinirano sjedi mahom po prijateljskoj, rođačkoj, porodičnoj, komšijskoj ili poslovnoj službenoj dužnosti, ona gledalačka masa koja sve rjeđe udobnom meblu pretpostavlja gustu palanačku magluštinu.

Dugoročno, budućnost pripada toj magli u HD rezoluciji. Pred svojim ekranom sjedi povlašteni građanin, s daljinskim u ruci, i bira između 150 kanala, od sporta, preko politike, do zabave. Mogućnost odlučivanja o tome ko ostaje a ko ispada, ko zaslužuje pažnju a ko smrt u nevidljivosti, čini građanina subjektom u donošenju sudbonosnih odluka, nalik imperatoru u gladijatorskoj areni, ili ministru u vladi spasilaca. Ali jedinu od koje bi imao stvarne koristi, da pritisne tipku za isključenje televizora, on uglavnom ne donosi. Vremenom građanin-gledalac savlada logiku programa i kanala, i palac koristi samo kad ga iznerviraju reklame. Na kraju pouzdanošću dobro izdresiranog labradora ne propušta svoje utakmice, serije, dnevnike, reportaže, svoje filmove, prime-time političke debate.

Na kraju sjedi pred ekranom i čeka direktno uključenje sa Surčina, gdje treba po gustoj magli da sleti spasilački helikopter sa životno ugroženom bebom. Kamere su spremne... Publika u foteljama... Još jedno spasavanje uživo, s političarima u prvom planu.

Tu je trenutak da se premota ovaj tekst malo unazad... Vremenom građanin-gledalac savlada logiku programa i kanala, i palac koristi samo kad ga iznerviraju reklame...

Hoće li ga i kad će ga iznervirati ovakve reklame? Ne one u kojima se presijava kosa bez peruti i ten bez bora, lepršaju krilcima ulošci i pelene, blistaju sudoperi i zubi, hrska čips i pljušte besplatne poruke i minute. Nego ove, u kojima beskrupolozna agitpropovska mašinerija režira život s uvjerenjem da tragedija može imati srećan kraj.

Sedma sila je u tom PR studiju tek dobavljač sirovina za montažni sto. Naivna pretpostavka da joj treba olakšati posao i povući se pred njom u drugi plan, za račun informisanja javnosti, morala bi se preispitati nakon pada spasilačkog helikoptera i pogibije sedmoro ljudi. Inače je svako ko zakunja u fotelji pred televizorom u opasnosti da se obasjan miloštom režisera probudi u helikopteru, u magli...