Sanski Most, pedeset nijansi zelene

Na put krećemo u dogovoreno vrijeme, tako da u Sanski Most, s pauzom u Jajcu, stignemo do dva. Ne žuri nam se, a razlog putovanju je poluposlovan: Braco hoće da se obavijesti o biznisu s jelovim iglicama. Idemo njegovim pežoom na plin. (Zašto ne Čokoljubom, biće rečeno na ovome istom mjestu 26. aprila.)

Braco je investicijom u plin zadovoljan. Isplatila se za šest mjeseci gradske vožnje. On je mašinski inžinjer (zajedno smo završili matematičku gimnaziju) i razumije se u te stvari, iako prihvata i moju računicu da bi čovjek jednako dobro prošao i kad bi se s plina prebacio na taksi i rentakar. Sve zavisi od toga za šta mu auto stvarno treba.
Evo, nama danas treba da započnemo april jednim izletom u grad na devet rijeka, kako patriotizam voli da pretjera u ljubavi prema zavičaju. Početak proljeća je inače najbolje vrijeme za rodoljubno nadahnuće; ako je jutro sunčano kao danas, obeharala brda bijele se pod plavim nebom, zelene livade žute se od procvjetalog maslačka, iz svega izbija neka radost, i čovjek lako povjeruje da mu je to nagrada što živi tu gdje živi i trpi sve što trpi.

Braco je mijenjao nekoliko poslova u struci, radio za strance i za državu, ali sanja da otpočne svoj biznis i trenutno taj san ima miris eteričnih ulja. Sam je, proučavajući tehnologiju na internetu, konstruisao pokretni pogon za destilaciju mirisnog bilja, prilagođen gabaritima i čvrstini folksvagenovog kombija. Na tu je ideju došao nakon što je odustao od pčelarstva: Treba ti najmanje 5000 da počneš radit. Dozvola od ovog, atest od onog, tamo mišljenje, ovamo uvjerenje, hiljadu kuraca. I kome da kažeš čekajte ljudi, pa odakle mi, od čega ću kupit pčele i košnice ako sve što imam vama trebam dat. I onda ti kažu majka domovina. Koja majka pije krv svojoj djeci.

Jajce

Zaista, šta ima čovjek od nezavisne i suverene domovine, ako je sam zavisan od banaka i suveren dok mu ne ukinu bezvizni režim. Zgodno mjesto da se to zapita je muzej zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Ulaz košta 1 KM i ta cijena je u hladnim danima realna, jer grijanje ne radi i posjetilac ne izdrži dugo. Ako je kroz obrazovni sistem prošao tapkajući Titovim stazama revolucije onda ne mora čitati silna dokumenta izložena u vitrinama nego se može usredsrediti na bizarnosti. Naprimjer, na fotografiju naslovnice Srpske riječi, kojom dominira naslov: Živjela narodna vlada Hrvatske!

Postavka podsjeća na onu predratnu, sa praznim stolicama, foteljom i binom, i očito igra na dvije karte: jedna je jugonostalgija, ili kako god se nazvao osjećaj da je bolje nositi štafetu mladosti nego pipkati pehar lige šampiona, a druga je obrazovna: možda facebook generacija otkrije kako se lajkati može i bićem, a ne samo prstićima.

U galeriji muzeja, smještenoj u još hladnijem podrumu, otvorena je izložba crteža Božidara Jakca. Radi se o skicama uglavnom veličine razglednice, olovkom, na - čini se - običnom papiru, nastalim u vrijeme NOB-a. Ako ostane otvorena do ljeta, kada podrumski hlad bude saveznik bijegu s pripeke, posjetioci će imati dovoljno vremena da odluče šta im se više dopada: u nekoliko pokreta uhvaćen život, bilo da se radi o portretu ili pejzažu, o sceni iz bosanske kafane, razgovoru komunista, odmoru boraca... (U predvorju muzeja, pored ulaza u salu, na zidu je je i uokviren plakat s brendovima, slovenačkim?, koji su razstavo omogočili: BTCity, CMC ekocon, Telma, GMM, Intereuropa, Black&Decker, Medis. Nije jasno da li im treba zahvaliti samo za ovu malu ali odličnu izložbu ili i za glavnu postavku.

U pomalo nepravednom poređenju sa Jakčevim vinjetama, platna izložena u gradskoj galeriji izgledaju kao pokupljena s buvljaka. Galerija je smještena podno tvrđave, u Kršlakovu kuću, o kojoj se članak na jajcetourism.com završava ovako: Ovaj stambeni objekat predstavlja primjer tradicionalne jajačke kuće, jedan je od rijetkih objekata koji je preživio ratna razaranja u periodu od 1992. - 1995. godine, ali je usljed udržavanja znatno oštećen. Šta god značilo to da se objekat može ošteti usljed udržavanja, galerija za razliku od tvrđave ima za posjetioce otvorena vrata. Kad se ona izvana gurnu unutra i udare u nekakva zvonca obješena o dovratak, domaćin siđe niz basamake i obraduje se iznenadnim gostima. Reklo bi se i rijetkim, jer nakon što im naplati ulaznice (2 KM) ostaje s njima da im bude na usluzi i dlanom, dok su mu okrenuti leđima, obriše prašinu sa stalaka za eksponate. Motivi su zavičajni i folklorni, osim ako nisu aktovi inspirisani poetikom poklopaca za bombonjere. Na pitanje da li zbirka predstavlja lokalnu likovnu scenu domaćin odgovara da ne, i da autora ima iz cijele krajine, ali će se u daljem razgovoru otrkiti da je barem trećina slika njegova. (Ako ih je manje, onda su dobro raspoređene.) Možda tipfeler u onoj čudnoj riječi udržavanje nije zamjena o sa u, nego t sa d?

Jajcu bi se moglo posvetiti cijelo jedno Čokoljublje, ali ne želimo zakasniti i ljudima s kojima Braco ima dogovoren sastanak zakidati od vikenda.

In corpore anus

Sanski Most, objašnjava nam Elvis, leži na nekoliko rijeka, i čak na jednom ostrvu, nastalom tako da se iz jedne od njih odvoji kanal. Do kuća se preko tog kanala dolazi betonskim mostićima, zbog kojih se naselje zove Venecija. Ako mostovi nisu ni nalik onim mletačkim, voda koja protiče ispod njih je svakako bistrija. Mit od devet rijeka ne drži vodu, jer bi se barem pola od njih odazvale na ime potok. Jedina koja u ovo doba godine zaista odgovora tom pojmu je Sana. Ljeti, navodno, njeno široko korito osvoji trska, ali sada je bistra, zelena i brza. S mosta u centru grada u njoj se vide jata riba, među njima i nekoliko idealnih za ribarska pretjerivanja.

Rijeke, pećine, vodopadi, i uopšte ljepota cijelog tog kraja inspirišu lokalne vizionare da već godinama proriču procvat turizma. Koliko je to daleko od sposobnosti opštinskih vlasti najbolje ilustruje slučaj koji se prepričava kao anegdota. Sa neonskog naziva hotela na ekskluzivnoj lokaciji (centar, obala Sane) otpalo je jedno slovo, i onda je neko vrijeme u mraku pisalo umjesto hotel Sanus - hotel anus.

S mosta se preko zelenih krošnji lijepo vide četiri minareta centralne džamije, sa po dva šereseta (balkončića odakle mujezin, kad se megafon pokvari, poziva vjernike na molitvu) na svakom. Laiku se to svakako čini pretjeranim i uglavnom nepotrebnim rasipanjem, ali laici se ionako za te stvari ne pitaju. Ali da ipak ne bi tu stajali sasvim besposleni, na jednom, onom najdesnijem, gledano odavde s mosta, neko je postavio antene za lokalne telekomunikacione potrebe. Elvis ne zna da li je zbog takvog položaja signal čistiji i jasniji.

Od mosta na desnoj obali Sane odvajaju se dva puta, tradicionalno nazvana Banjalučki i Ključki. U središtu trga koji omeđuju, a na koji gledaju opština, pošta i biblioteka, leži lešina kružne fontane. Mlaznice na njenom obodu su omotane plavim najlonskim kesama, limeni mehanizam u sredini je razvaljen, po masnoj žabokrečini plivaju kockice stiropora, kutije cigareta, ambalaža sokova.
Biblioteka je zatvorena. Na ulazu, ispod naziva ODNA BIBLIOTEKA, stoji obavještenje o radnom vremenu; na staklu samoljepljivim žutim slovima piše:
PONEDJELJAK - PETAK od 07 - 9h (vjerovatno 19)
UZA 10 - 0,30 (vjerovatno 10.30) i 5 - 5.30 (vjerovatno 15 - 15.30)

Petak je i prošlo je pola četiri. Kucamo, ali unutra nikoga nema. Uporni da ispunimo želju urednika Čokoljublja (u svakom gradu obići biblioteku!) odlučujemo ubiti vrijeme šetnjom do Stare željezničke stanice, spomenika kulture u raspadanju, i Doma Zavnobiha, čiji se proces raspadanja završio. Naime, osim kamena temeljca na kojem piše DOM ZAVNOBIH-a, utemeljen 30.6.2008. god. ničeg osim trave, nekoliko kokošaka i jednog pospanog psa lutalice na tom placu nema.

Kad se oko četiri sata vratimo pred biblioteku, ona je i dalje zatvorena, uprkos dešifrovanoj činjenici da se pauza svršava u 15.30. Jednom paru vrijednih knjižničarskih ruku trebalo bi pola sata (ne mora to biti u petak popodne) da sastruže ova žuta slova koja se rugaju svemu što bi jedna narodna biblioteka trebala da predstavlja, i da umjesto njih nalijepi jedan običan papir s uredno ispisanim potrebnim informacijama. Kao i u manje-više svakom bosanskom mjestu ove veličine, koje o sebi misli kao da je centar svijeta, a zapravo je malo kome usput, vlast je navlas slična i prilična narodu: slijepa i lijena za opšte dobro i za sve što traži brigu i pažnju bez interesa i računice.

Utisak zapuštenosti, nebrige, letargije i bezvoljnosti donekle ublažava park ukrašen cvijetnom slikom ljiljana. Tom socrealističkom intervencijom u prostoru ne iscrpljuje se ljubav grada prema hortikulturi; šetnja će nas odvesti do botaničkog vrta, u koji je svojevremeno iz budžeta izdvojeno 240.000 maraka. Taj vrt trenutno izgleda kao bilo koja neograđena travnata površina između stambenih zgrada, tipična za radnička socijalistička naselja. Nekoliko nejakih sadnica bore se za život bez velikih izgleda, i to je uglavnom sve, osim nekoliko besmislenih pošljunčanih stazuljaka, što je niklo iz investicije s pet nula.

De, klepeći nanulama

Doda li se u priču o investicijama još jedna nula, razgovor će preći na stanogradnju. Novih višekatnica ima na sve strane, a sve više i u centru, na mjestima dojučerašnjih prizemnih kućeraka. Fasadu jedne od njih krasi portret Senijada Ibričića, fudbalskog reprezentativca Zmajeva, koji je karijeru počeo u Podgrmeču iz Sanskog Mosta. Ispod slike visine jednog sprata kočoperi se štapić sa zarozanom zastavom Bosne i Hercegovine. Ona simbolično predstavlja jedan zgoditak koji je Ibričić postigao za reprezentaciju. Ispod slike ostavljeno je dovoljno mjesta za još najmanje devet takvih.

Lokacije u centru su skupe i nisu velike. Zato investitori radije grade na nekoliko stotina metara dalje, uz nekadašnju željezničku prugu. Elvis je jedno vrijeme podstanario u jednoj od tih zgrada sa više ulaza, i sjeća se da je većina stanova bila prazna. Noću bi svjetla gorjela u dva, najviše tri stana. Ostali bi čekali ljeto i dijasporu. Komšije su bile zadužene da s vremena na vrijeme promijene ili promiješaju cipele ili nanule ostavljene ispred zaključanih vrata, kako bi potencijalni lopovi zaključili da tu ipak neko živi.

U međuvremenu je Elvis kupio stan u komšiluku vile generala Mehmeda Alagića. Vila ravnog krova vrtom izlazi na obalu Sane i gleda na sličnu takvu preko rijeke, koju mještani zovu Arkanovom. (Jer je ovaj tu neko vrijeme pred kraj rata boravio) a ulazom je okrenuta nekadašnjoj Ključkoj, a sadašnjoj Alagićevoj. Ime je promijenjeno prije dvije godine, u higijenskoj akciji općinskog vijeća, koja je za cilj imala preprati pamćenje grada. Ali table s novim nazivima još nisu postavljene, jer se ispostavilo da taj jeftini gest lokal-patriotizma ipak nije besplatan: promjena naziva ulica značila bi i preregistraciju firmi čije bi se adrese sjedišta na taj način promijenile. Mali korak za vijeće pokazao se velikim za vijećnike, koji bi kao vlasnici firmi iz svojih džepova morali dopuniti budžet. Što je protivno svakoj parlamentarnoj i demokratskoj logici.

Srećom, punjenje budžeta ne zavisi od vijećnika, nego od Đovanija. To je ime sinonim za uspjeh baziran na razumu, marljivosti i snalažljivosti. Bisnizmen s tim nadimkom obogatio se izvozeći drvene diblove u Italiju. Od otpada sada proizvodi gorivo za peći s kojim ne može da zadovolju potražnju.

Izvoz drveta čini se profitabilnijim od turizma. Više se isplati šumu pretvoriti u presječke za loženje krušnih peći u italijanskim picerijama, nego Italijane dovesti u te iste šume i prodavati im zdravu vodu, sir, meso, mlijeko i med. Grmeč je, još uvijek daleko od svakog zagađenja, raj za pčele i pčelare. Jedan od njih došao je na ideju da uz teglu meda kupcima poklanja drvenu kašiku. (Jer med ne treba uzimati metalnom.) Na kraju je odustao, jer nije mogao naći nikoga da takve kašičice napravi. Sanski Most je prije rata u industriji namještaja zapošljavao 1.200 radnika. Nakon privatizacije taj broj spao je na dva portira.

Kapija djedove boje

Vrijeme je da krenemo po Bracu, koji je do sada valjda završio svoj poslovni razgovor. Vozimo se kroz naselja obnovljenih kuća. Oko povratničkih, zemlja je uzorana a voćke okresane i okrečene, na dijasporskim prozori žmire i nema dima iz dimnjaka. Elvis nam skreće pažnju na obnovljenu porodičnu jednospratnicu ispred koje nasred neograđenog dvorišta stoji inokosna zatvorena drvena kapija. Nju je jedino dida odbranio od napada majstora, koji su po nalogu sina investitora iz dijaspore krenuli da zamijene stari plot nekom prestižnom ogradom. Sa nje i danas, kao i godinama ranije, svaki dan, nalakćen, surfa po komšiluku i prati protok ljudi i roba cestom za Prijedor. Sin se u međuvremenu vjerovatno popišmanio, možda i naljutio na časnu starinu, pa tako tvrdoglava vratnica stoji zatvorena a gosti ulaze i izlaze mimo nje.

Braco nas čeka izvan Sanskog Mosta, u poljoprivrednoj apoteci Terra Sana. Iza tog imena krije se jedna začuđujuće uspješna investicija u NGO sektor. Grupa mladih stručnjaka pametno je iskoristila pomoć švedske vlade i razvila niz samofinansirajućih programa od kojih su neki pionirski, poput ovog za koji se Braco zanima. Radi se o proizvodnji eteričnih ulja. Na jednom kraju stave se u kazan od 2.000 litara samljevene jelove iglice (ili nana, ili matičnjak, ili kunica, ili neka druga mirisna biljka koju će posijati i uzgojiti za to obučeni i finansijski podstaknuti kooperanti), na drugom iz slavine curi (ne kapa, curi!) tečnost koja prepakovana u male bočice na žednom zapadnom tržištu košta jako puno. Naravno, i ovdje se svako trudi da oteža koliko je moguće; naprimjer šumarija. Za nju su do juče jelove grane bile otpad, i uglavnom su ostavljane da se osuše i istrunu tamo gdje su bile skresane. Međutim, čim se pojavio neko zainteresovan za njih, postale su mezimice. Ne samo da koštaju skoro koliko i balvani, nego ne može ih se ni uzeti koliko ih ima. Dobitna kombinacija legalizma i besmislenosti, od koje na kraju niko nema koristi, osim možda onoga koji će na kraju tragikomedije zvane tranzicija privatizovati i šumariju. Primjera ima još. U kraju raste kruška crnica, neobično i lijepo drvo sitnih plodova, za koje se vjeruje da su ga donijeli Napoleonovi vojnici. Jaka rakija od tih plodova je aromatična, pomalo trpka i zapakovana u lijepo dizajnirane boce predstavlja pravu maksuziju. Ali i za nju se našao neki paligrap u zakonima naše premilostive i ćorave vlade, pa nije izvjesno da će izdržati bitku sa jazavcima koji su u međuvremenu iz jazbina preselili u kancelarije.

Imamo još vremena da obiđemo i vodopad Blihe, u ovo doba godine glasan i jak. Voda pada s visine od preko 30 metara i nastavlja tok tjesnacem kroz razbujalo zelenilo, istačkano plastičnim kesama, kao precrtnim sa fontane u centru ispred opštine i biblioteke. Prizor vrijedan ne samo vožnje razlokanom cestom i pješačenja blatnjavim koritom i neosiguranom klizavom stazom nego i nade: kad bi samo deseti dio ljubavi koju patriotska omladina troši na mržnju sagorio u radnim akcijama, možda bi umjesto najlona opet baštama cvjetao sljez.

(Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Drugo pjevanje s knedlom u grlu.)

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Jasmina Rose