1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Kultura

Saga o mirisima

Jovan Nikolić
11. mart 2013.

Miris dafne nastanjuje prostor mansarde. Proteže se zanosno, uspinje uvis do niskog potkrovlja i beži kroz otvorene prozore. Struji dopadljivo i omamljuje mi svest odišući svežinom kao da sviće zelenilo.

https://p.dw.com/p/17ujt
Foto: picture-alliance/dpa

Miris, ta raspevanost biljne duše nalik na niske tonove oboe iz udaljene samačke sobe. Kako su zanosni topli udari juga od koga narandže zru. Ove u mojoj ruci, dok ih ljuštim, a kora im nečujno puca pod noktima, štrca i prska gorko-slatkim parfemom kojeg se docnije kriške poređane na rebrima radijatora, koreći se sasvim lagano, dugo oslobađaju.

Vetar koji dune za mlakih kiša, donosi vonj na konjsku mokraću, ustajale barske trave i poljske nužnike, vazduhom prožimanim brižnim glasovima majki što svečeri dozivaju u igri odocnelu čeljad.

Bajni su mirisi dečijeg prisustva u kući; nade i pomade. Staračke sobe zaudaraju na starež i uležalost, gnjile dunje sa ormara, na lekove i onaj zadah bliske ilovače, na starost sena i setu uspomena.

Kadagod šta pomirišem, proširi mi um, zaokupi sva druga čula do te mere da napuštam nakratko postojeći svet, te kao da ne živim, nego se samo uz pomoć mirisa sećam. Draga žena mi, pokad, sa duga izbivanja po varoši, još od otvorenih vrata miriše na onu hladnjikavu svežinu friškog vazduha, na – napolje.

I moje prisustvo kao da se da namirisati, tu negde podno grudi, ritmom nalik na maleni jedvačujni kikot bivstvovanja.

Ne inhaliram li duvanski dim samo par nedelja, moje nozdrve u jatima saleću plivanja krofni po ulju dve ulice izdaleka, reski zapah vode iz slavina u kupatilu, golica vlagom načeti malter koji se trusi sa fasada. Otvorene kutije čokolada.  Iz predsoblja čuje se kiselkast vonj obuće. Iz drugog pravca tuknu na spavaćotinu neprovetravane sobe sa zanoćelim pepeljarama.

Zatim pristižu mirisi pržene ribe, šafrana i peršuna. Potom valovi prepečenog hleba preribanog belim lukom. To saleće me teror miomirisa i podmirisa, mirisa od juče i mirisa od sutra.

Bolje da pušim.

Mirisi, unikatni splet molekula, sadržaj iz doba pre spajanja sa telom  u ovozemaljskom svetu privida i senki. Zašto nešto miriše. a drugošta zaudara? Te svaka stvar i tvar ima svoj miris, ogledalo svoje suštine. O, može li se čulnim receptorima pojmiti nevidljiv rukopis svebivajućeg carstva mirisa kojima se nešto prepoznaje i uvek na nešto znano podseća.

Pamtim scene iz filma „Miris žene“ u kojima ulogu slepog čoveka tumači Al Paćino koji po mirisu može prepoznati svu lepotu žene, kao i čitav svet oko sebe.

Profesor Tim Džejkob sa Univerziteta u Kardifu, koji se bavi istraživanjem čula mirisa, kaže da su ljudi bez ovog osećaja odsečeni od sveta emocija – izgubljena je, veli on, čitava dimenzija života.

*

Galop mirisa iz detinjstva: Jutarnja buđenja talasima mirisa pržene kafe, vrućeg hleba i kajgane na praziluku, lonče šumskih jagoda sa pijace, miris kuvane rakije za svinjokolja, kolonijalnih dućana i bakalnica, zapah masti za patos u školskim učionicama, zapah pubertetskog znoja u fiskulturnim salama i lizola u zajedničkim nužnicima. Bazd sumpora i pokvarenih jaja iz hemijskog odeljenja tehničke škole. Jedinstven miris parfema „Crna mačka“ i „Pokošeno seno“ prodavanih na grame, iz menzura usipanih kroz minijaturni levak u, od kuće sakupljene bočice.

Jovan Nikolić
Jovan NikolićFoto: Jovan Nikolic

Toga davno već nema, mora da su greškom  pokosili mačku. Miomir rogača, sandalovine, limenih kutija duvana, novih neotvorenih knjiga, uštirkanog veša, baklava i tulumba iz poslastičarnice kod „Pelivana“.

Smrad tutkala i ćiriša iz obućarskih radnji, zadah bolnica po formaldehidu i jodu od kojih i zdravi postaju bolesni. Za poseta bližnjima odlože ponude, (šećer u kockama, nerandže, kutiju ratluka sa orasima) na noćni ormarić i ne sačekavši odgovor na postavljeno pitanje, zaglavinjaju na kapiju.

Miris mastila iz pernica, smole sa stabala šljiva divljaka po dvorištu. Odurni smrad perunika i zanosni huj jorgovana i zumbula. Tamjana i bosioka, voštanica i meda u crkvi, jagnjećih brabonjaka pred Đurđevdan. Kamfor i lavanda, štipaju za oči kuglice naftalina iz šifonjera. Miris pokisle peradi i dlake avlijanera Džekija. Na prstima zauvek instalirani miris krljušti prvog upecanog skobalja na Moravi. Borovih iglica, mirisa noći pred prvi sneg i majskih lipa od kojega se neobjašnjivo i iznenada oči napune vlagom. Naročito smrad prekipelog mleka.

Pas može da namiriše energiju onih koji ga okružuju; reaguje na strah, nervozu, ili ljutnju jer deo koji se stara o mirisima je u njega 40 puta veći nego kod čoveka. Otuda su psi uposleni na njuškanju po tragovima zločinaca i krijumčarene droge.

*

Olfaktivno je hrana književnosti. Til Ojlenšpigel udisanje mirisa sveže pečenih hlepčića (Brötchen) plaća pekaru zveketom hitnutih krajcara o kovanu tezgu. Zamislimo, veli Borhes da se sav ljudski rod snabdeva stvarnošću samo slušanjem i mirisanjem. Život bi bio zanosan i tačan. Spenser traži levu i desnu stranu mirisa ili ga zamišlja naopačke. Kapor raspisuje oglas u kome tragajući za svojim sivim džemperom moli poštenog nalazača da mu vrati mirise koji su se u nj uvukli. Džemper neka zadrži. Heseovom Jozefu Knehtu u „Igri staklenih perli“ vaskrsavaju asocijacije i slike sa letovanja, mirisom soli uvučenog u kožu neraspakovanih kofera. U Geteovom Faustu, pred svaku pojavu Mefista širi se nesnosan smrad. Iz mošti svetaca razleže se uokolo prijatni i lekoviti miro.

Time se odlikuje i religiozno ontološko utemeljenje mirisa, ili je od Gospoda ili od kneza tame.

Dobro miriše, zlo zaudara.

Najposle, evo šta Danilo Kiš nudi na načetu temu:

Sv.Bernar

Odoratus impedit cogitationem

evo /od čega je načinjena/

samo jedna unca parfema/sa zvučnim imenom

od 9500 jasminovih/cvetova iz francuske/od 4800 ruža/takođe iz francuske

od osamdeset ruža svirepo umorenih/žeđu/u pustinjama maroka

od cveta jedne vrste perunike/koja uspeva isključivo/na plantažama blizu firence

gde su podignuti čudovišni/krematorijumi i gde se/koriste sunčane peći

da se iz cvetova iscedi/priznanje

najzad od trideset i pet fabrički/proizvedenih aromatičnih/hemikalija

koje se radi ravnoteže razmešaju/čas na jednu čas na drugu stranu

i drže na okupu duše/svih cvetova/pristrasnih

Onaj sam koji obožava da uzima hranu prstima. Užasava me železni hrbat escajga; hladna jeza sečiva noža te bockavost viljušaka. Svaki zalogaj prinosim pod nos i strasno njušim.

Ritual pre zagrižaja, predsoblje ukusa. Mirisom hranim taj astralni želudac. Kad bi se samo mogli svi omileli mi mirisi upresovati u hostiju, burmuticu, stavio bih tu malenu kakvu kutiju, pod jastuk u želji da noću, malko ušmrknem sažimak svega što volim mirisati i potom spokojno nastavim san potpuno uveren u postojanost sveta.

Ali snovi ne mirišu, Gotovo niko se ne seca mirisa svojih snova do ako nisu, fiziološki poticani. Zar to ne ukazuje, avaj, da su nam snovi, barem u tom dragocenom delu kvintesencije čula, nepostojani?