Rommel, Hitler... priče bez kraja?
1. prosinca 2012
Živih svjedoka nacizma koji su eru Trećeg Rajha doživjeli svjesno nema više puno. Oni polako izumiru. Ali tu su još njihova djeca, i unuci. Filmski redatelji sve češće posežu za njihovim iskustvima. Sad su na redu priče potomaka počinitelja kao i djece židovskih žrtava.
Filmovi o potomcima
U filmu "Lore" redateljice Cate Shortland glavni je lik 15-godišnja djevojčica koja se u razrušenoj poslijeratnoj Njemačkoj pokušava odmaknuti od pogleda na svijet svoje majke. Majka je bila sljedbenica nacističke ideologije. Ovaj film australske redateljice producirala je međunarodna ekipa, a glavnu je ulogu odigrala mlada njemačka glumica Saskia Rosendahl. U filmu "Njemački prijatelj" ("Der deutsche Freund") njemačko-argentinska redateljica Jeanine Meerapfel obrađuje kompliciran odnos između kćeri židovskih emigranta i sina progonjenog bivšeg nacista u Argentini.
Nacionalsocijalizmu i holokaustu u kinima i na televiziji nema kraja? Na ovo se pitanje može odgovoriti jasnim - "Da.".
Nova pitanja, nova estetika
Upravo, naime, stasa jedna nova generacija filmaša koji postavljaju drugačija pitanja i koji ovoj temi prilaze uz pomoć drugačijih estetskih stilskih sredstava. Sonja Schultz, autorica knjige "Nacionalsocijalizam na filmu" ("Der Nationalsozialismus im Film") otkrila je različite valove u pristupu ovoj temi. Neposredno nakon rata su ratne događaje na filmskom platnu prikazivali uglavnom oni koji su bili najviše pogođeni tim zbivanjima, židovski i komunistički filmski autori. Desetljeće kasnije, u Njemačkoj se više naginjalo "vojničkom kinu". U tom su razdoblju filmaši pokušavali "osloboditi" obične vojnike, prema devizi: "Wehrmacht je bio nevin". Tek šezdesetih i sedamdesetih godina, pojavom "Novog njemačkog filma" razvio se izvjestan osobni pristup.
Američka televizijska serija "Holokaust" (1978.) te kasnije film Stevena Spielberga "Schindlerova lista" (1993.) doveli su do emotivnijeg pristupa temi. Spielbergov ep omogućio je da i na njemačkom filmu i televiziji melodramske forme postanu moguće. Prije toga se u "zemlji počinitelja zločina" autori to nisu usuđivali. A s filmom "Mein Führer" Danija Levyja iz 2007. konačno je čak i humoristični pristup Hitleru postao moguć.
Manji interes za nacizam
Gerhard Lüdeker sa Sveučilišta u Bremenu kaže kako među svojim studentima uočava da sesve više smanjuje interes za temu nacizma: "Reakcije su ponekad gotovo alergične." Stoga filmovi danas moraju nuditi efektne spektakle da bi ljude uopće još uspjeli privući pred filmsko platno ili TV-ekran. Filmovi poput "Nemilosrdnih gadova" Quentina Tarantina ili "Operacija Valkira" s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, primjeri su posebno spektakularnih holivudskih filmova koji su snimani u Njemačkoj. A njemački film "Konačni pad" ("Der Untergang") s Brunom Ganzom u ulozi Adolfa Hitlera ostvario je svjetski uspjeh.
U međuvremenu se perspektiva i tematski pomaknula. Nijemce se sad promatra i kao žrtve, kao prognanike, kao stradalnike velikih bombardiranja te ljude koji su zbog vlastitog političkog vodstva prošli kroz velike patnje. No znanstvenici su uvereni da se doba nacionalsocijalizma u Njemačkoj više ne može idealizirati kao što se to proteklih desetljeća znalo događati. Za to su slike nacističkih zločina previše poznate i odavno ukorijenje duboko u svijesti ljudi.