1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Retro nouveaux

20. januar 2013.

Zurio sam u kitnjaste tremove od kovanog gvožđa. Sa tremova u vreme karnevala klinci bacaju đinđuve na prolaznike. Ponekad cure pokažu prolaznicima golo dupe. Taj časni običaj se zove mooning – mesečarenje.

https://p.dw.com/p/17NiK
Foto: lakeemotion/Fotolia

Razmakao sam zavese u šest i stao uz veliki hotelski prozor. Sa visine od dvadeset spratova video sam dvogrbi gvozdeni most i narandžasto svitanje nad Misisipijem. Video sam palme na ulici Kanal. Američke zastave su tekle u vetru na dvema identičnim kupolama. Kola su tekla preko mosta i blistala sunčanim kapima šoferšajbni. Reka je bila Misisipi. Na njoj je zatrubio onakav brod kakav je vozio Hercogov Fickaraldo. Bio sam u Nju Orleansu.

Za mene Nju Orleans je mesto manje iz spoljašnjeg sveta a više iz unutrašnje mitologije (U Luizijani vise španske mahovine. Tu i krokodili i transvestiti nose boe. U dionizijskim klubovima trube otvaraju nebesa. U vazduhu se oseća najneobičnija kombinacija seksa i smrti). Posetiti Nju Orleans znači postati hadžija svog unutrašnjeg sveta, hadžija nestvarnih uspomena. Nastojao sam da ga prepoznam, onakvog kakvog sam ga nosio u duši ili da tu sliku prilagodim stvarnosti. Duboka dvorišta su ličila na berlinska. U njima se bili restorani i skulpture velikana hot džeza.

Lunjao sam ulicom Burbon ne znajući da je to ulica Burbon. Zurio sam u kitnjaste tremove od kovanog gvožđa. Sa tremova u vreme karnevala klinci bacaju đinđuve na prolaznike. Ponekad cure pokažu prolaznicima golo dupe. Taj časni običaj se zove mooning – mesečarenje. Naziv potiče od navodne sličnosti gole stražnjice i punog meseca, koju je, između ostalih, primetio pesnik Gijom Apoliner.

Šta mi se još dešavalo u Nju Orleansu?

Vozio sam se drevnim tramvajem u kome kuca metalno srce i kad vozi i kad stoji. Kucajući, prolazili smo pored belih vila iz mašte. U Audoban parku sam prvi put video čudesne hrastove Luizijane. Oni izviru iz zemlje kao oktopodi, krakova raspoređenih vetrom. Njihove senke nešto čine sa prostorom. Nigde prostor ne izgleda tako čudan, prošaran, i onostran kao u senci tih hrastova. U Audoban parku sam video bele ptice nalik na grbave galebove sa povijenim kljunom. Mislio sam da je njihovo jedino prirodno stanište egipatska mitologija.

Schriftsteller Vladmir Pistalo Serbien Kolumne DW
Vladimir PištaloFoto: Pistalo

Bili su to beli ibisi.

Šta još?

Gledao sam presijavanja Misisipija sa palube parobroda. Na perfektnom povetarcu doletali su galebovi. Prolazile su plantaže i objekti za preradu šećera. Mirisao je domino sugar. Prolazile su ružne zgrade, dizalice i brodovi puni amonijaka. Parobrod se javljao zastrašujućom sirenom. (-Tako sam srećna! - rekla je Nada) Ovde je nekad Fordova fabrika punila sedišta španskom mahovinom. -Šta je ova velika plavet? -To oko nas teku dve trećine voda Amerike! -Kada Nju Orleans udaraju uragani? -Oni udaraju između juna i novembra! Turistički vodiči su nam govorili šta da vidimo i kako to da razumemo i zašto je zanimljivo. To je bio konceptualni projekat.

Ali mesto nije bilo lažno.

Obasjana skulptura Hrista bacala je krstastu senku na fasadu katedrale. Ljudi su izvodili rituale na jednom od dva groba Mari Lavo. Pijani klinci, ukrašeni perlama, smejali su se nad bubnjem i neonom ulice. Sa zidova su visile američka zastava i zastava duginih boja. Pitao sam se: postoji li zastava vudua? Na ulicama su svirale trube od Montezuminog zlata. Te bolne cepačice nebesa utiskivale su pečat na nebo. Utiskivalo je pečat na posetioce. Dopustio sam da sunce tog grada utisne pečat u moju dušu i sa njim dvostruke tremove od kovanog gvožđa, hrastove pokrivene mahovinom i njihove senke.

Jedan takav pečat, takav ožiljak lepote zaradio sam u baru Spotted Cat. Otvorio sam vrata i stupio u srce tehnikolora, među zvezde koje padaju. Nisam znao u kom sam vremenu. Parovi su kraj scene igrali stilizovani rokabili. Plavuša i crvenokosa igrale su jedna sa drugom. Pesma je bila med. Da li sam u filmu? - pitao sam se. Osvetljenu scenu i crvene usne na njoj sam nazirao propinjući se iznad crnih glava nad šankom. Ćelavac pored mene je besno aplaudirao iza svake melodije i vikao: -Ona je dobra! Predebela, preslatka Kristina Morales pevala je stvari iz dvadesetih. Nekadašnji hitovi: - I found a new baby, You rascal, you, Everybody Loves my Baby - vratili su se sa groblja i učinili da sala vrišti. Crni trubač je spavao. Onda bi ustao, trubom otvorio nebo, seo i nastavio da spava, pušeći. Publika je bila luda. Orkestar odličan. Najbolja je bila sama Kristina. Bela žena i plavuša, svojim slatkim glasom velikog raspona oživljavala je slavne melodije. Pevala je zaneseno, moćno, potpuno slobodno. To talentovano priviđenje, sa najcrvenijim usnama, dva sata je izvodilo moćni retro nouveaux. Svi su uživali, i babe i Kinezi. Na kraju nas je oborila kreolskom verzijom Džezabel. Kad su se muzičari pakovali a sledeći orkestar spremao, prišao sam joj. Uneo sam se u njen ženstveni južnjački osmeh i rekao:

- Vi ćete biti zvezda.

Piše: Vladimir Pištalo, Njujork
Odg. urednik: Nemanja Rujević