Recikliranje života

Romska zajednica u Bijeljini broji oko 3.000 ljudi, ali mnogi žive negdje u Evropi. Oni u matičnom gradu imaju velike, luksuzno rađene kuće, ali je teško pronaći sagovornika među Romima koji su bogatstvo stekli u Njemačkoj, Austriji ili nekoj drugoj evropskoj zemlji.

„Nemoj slikati. Ne dajem izjavu. Imam firmu u Berlinu i prikažem da mi mjesečno ostane 1.000 eura. Ne mogu ja ovo napraviti od tih para. Ne, nemoj me slikati, Nijemci su precizni, sve prate,“ kaže kroz osmjeh, ali dovoljno ozbiljno, jedan od bijeljinskih Roma.

Žive od kontejnera

Međutim, oni koji teško žive spremni su o tome progovoriti. Ulica Mike Bosnića pored kanala Dašnica u Bijeljini mjesto je gdje proteklih godina cvjeta neka vrsta biznisa. Ermina Suljić (24), njen suprug Salko (44) te zet Muradif piju kafu na škrtom februarskom suncu. Žive u velikoj, ali zapuštenoj tuđoj kući. Ukupno šest članova uže familije nemaju socijalne pomoći niti je iko zaposlen.

„Živimo u tuđoj kući. Nemamo svoju kuću ni zemljište. Ništa nemamo. Ako čovjek dođe da nas istjera mi nemamo gdje da živimo. Živimo od kontejnere i najčešće jedemo ono što tamo nađemo. U kontejnerima tražimo i skupljamo plastične flaše. Pet maraka je jedna vreća flaša (velika, džambo vreća koja se vidi na fotografijama, op.a.) i to nam ne može biti ni za jelo ni za ništa,“ kaže Ermina.

Dodaje da suprug Salko ima bolesne bubrege i jetru i kada mora ljekaru, porodica pozajmi novac za pregled i lijekove. Za vrijeme prošlogodišnjih poplava, priča nam Ermina, žene i djeca iz ovog naselja bili su smješteni u kasarni. „Muškarci su bili na spratovima ili kod komšija. Njima iz vojske hvala, mnogo su nam pomogili, a nakon poplava sve dalje moramo sami, kako možemo,“ kaže Ermina.

Kako obezbijediti bolju budućnost djeci?

Ermina želi da pokaže kako žive njene komšije jer je, kako veli, potrebno da to svijet vidi. Romsko naselje pored kanala naseljavaju uglavnom ekstremno siromašni Romi. Mejra Omerović i Elvis Hokić imaju dvoje predškolske djece, a žive u tuđoj, trošnoj kući, koja samo što se nije srušila. „Evo, ovdje živimo. Nemamo ni struju ni vodu pa ne moramo plaćati račune,“ kaže Elvis (29) kroz gorki osmjeh i dodaje: „Na kantama živimo. Nađemo mesa, sve nađemo u kantama. Skupljamo papir, plastiku, sve. Nema posla za nas, nema pomoći ni od koga,“ priča Elvis za Deutsche Welle.

Kaže da bi do sada vjerovatno bio u Njemačkoj da se nije pojavila mogućnost sakupljanja i prodaje otpada. To je dovoljno da se preživi, ali je nemoguće obezbijediti bolji krov nad glavom. Kao i mnogi mladi Romi, Elvis se nada da će nekada za njih ovdje biti posla i stalne plate i zato kaže: „Ne možemo svi ni otići u tu Njemačku, u Evropu. Što bi išli ako bi se ovdje moglo zaraditi? Opet, ne znam šta ću u budućnosti, kako da djeci bude bolje?“

Treba im škola i posao

Samanta i Đorđe Suljić sa dvoje male djece također su u tuđoj kući koja ima improvizovani krov. Đorđe je po cijeli dan na terenu, sakuplja otpad i to je ono od čega žive. „On skuplja flaše i koliko sakupi toliko zaradimo i od toga živimo. Pomoći nema druge. Djeca su mala i najgore mi je kada se razbole, a u kući nema para. Srećom, mi u ovoj ulici se znamo svi, pa se nađe neko da pomogne,“ kaže Samanta.

Đulijana Osmanović (23) i njen suprug imaju troje predškolske djece, a s njima žive još dva člana šire familije. Ukupno četvoro odraslh i troje djece žive u kući kojoj je potrebno renoviranje. Ahmet, Anđelina i Armano izviruju kroz prozor. U njihovom dječijem svijetu nema tople sobe i igračaka. „Nemamo uslova za život i živimo od onoga što se nađe u kantama. Pomoć bi nam trebala da popravimo kuću, a bilo bi dobro da ima nekog stalnog posla. Djeca su još mala, ali kad odrastu odmah i šaljemo u školu. Imaju papire, rodne listove jer su na vrijeme upisani. Treba im škola da jednog dana imaju bolje šanse od nas,“ kaže Đulijana.

Sedmično oko hiljadu maraka od plastičnih flaša

Ne žive ovdje svi u haosu siromaštva. Jusuf Omerović (48) lokalni je „biznismen koji se bavi flašama“. U stvari, radi se o posredniku koji otkupljuje otpad i proslijeđuje ga dalje. Ponosno pokazuje veliku kuću, automobil i veliku zemljišnu parcelu koju je protekle godine kupio. Živi sa suprugom i petoro djece, a ima i unuče. „Nekako se krpimo. Od flaša zaradimo jedno 700 maraka za sedam dana, nekada i hiljadu, dvije hiljade. Svakih sedam dana ja kupim flaše od njih. Odmah im plaćam i flaše idu dalje do Brčkog, a iz Brčkog idu za Berlin,“ kaže Omerović.

Ne govori o detaljima ovakvih transakcija, ali kaže da je posao sa otpadom dobar. Misli i da je dovoljno fer prema onima koji taj otpad skupljaju po bijeljinskim kontejnerima. Također, ne objašnjava zašto plastika ide baš za Berlin kada u okruženju postoji nekoliko pogona za reciklažu otpada. Reklo bi se, takvi detalji ipak spadaju u sferu poslovne tajne.

Stanovi i posao za beskućnike

Mujo Beganović, jedan od čelnika bijeljinske romske zajednice ovih dana je u Berlinu. Saznajemo da su prostorije njegove organizacije bile pod vodom u prošlogodišnjim poplavama te da nije mnogo ostalo od dokumentacije. Beganović je uporni borac za prava i obrazovanje Roma, ali je često znao reći da to teško ide.

Hamdija Husić, predsjednik udruženja Roma Republike Srpske, za Deutsche Welle govori o planovima za poboljšanje života njegovih sunarodnika. „Dogovorili smo se sa opštinom pa će se pored kanala (Dašnica, op.a.) graditi stanovi za dvanaest romskih porodica beskućnika. Naši ljudi skupljaju otpad i znam da im veliku, džambo vreću flaša plaćaju od pet do deset maraka. Ovih dana pokrećem posao i otvaram firmu koja će se zvati „Svaštara“. Zaposliću naše ljude i radiće sve, od uređenja dvorišta, čišćenja kuća i zgrada, pa ako treba i da radimo sa otpadom. Zato se firma i zove „Svaštara“, a barem tako će neko moći platu zaraditi,“ kaže Husić.