1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Putujem samo putevima koji imaju srca

5. juni 2009

Mirišu lipe u Čapljini. Jeste, to je prvo što 'obara s nogu' u Čapljini, gradiću na jugu Hercegovine, taman tamo, gdje se već u vozu pripremaju pasoši i putovnice na pregled.

https://p.dw.com/p/I3uv
Čapljina utonula u zeleniloFoto: DW

Zato nije čudno što sam ispod jedne velike, mirisne krošnje lipe, dok je kiša padala, srela mog prvog sagovornika, pripadnika Granične policije Alena Jazvina.

„A gdje ćete sada po ovakvoj kiši?“ - pita me iskreno začuđen. „Pa, zar ljudi ne rade i po kiši? Trebalo bi da obustavimo sve aktivnosti, ako pada kiša?“ bunim se ja. „Dobro, u pravu ste. Imate kišobran, a ima i taksi“, kaže Alen i dodaje da je sve što vrijedi vidjeti oko Čapljine, u krugu od deset kilometara. Pominje Park prirode Hutovo blato, Mogorjelo, Počitelj, antičke ostatke grada u Gabeli, vodopad Kravice... Toliko je atraktivna okolina Čapljine, da bi mi za obilazak trebalo nekoliko dana, a ja imam samo jedan. Idem u Park prirode Hutovo blato i Mogorjelo, a ostalo ću ostaviti za neko drugo vrijeme. U hotelu „Mogorjelo“ u centru grada, ljubazna recepcionarka Lidija Šutalo kaže da trenutno nemaju vodiča, jer je loše vrijeme i niko se nije najavio, ali mi predlaže da koristim usluge dobrog poznavaoca okoline i samog grada, taksiste Stanka Kraljića. „On vam je skoro kao stručni vodič“, kaže Lidija. Za samo nekoliko minuta stiže Stanko i dok kiša sve jače i jače udara o prozore automobila, mi krećemo u avanturu obilaska nečega što se i bez kiše zove – blato. Dok idemo prema Mogorjelu, Stanko mi pokazuje nekadašnje, dobre firme u kojima je radilo 12.000 Čapljinaca u tri smjene. „To su u našim relacijama, bili pravi giganti, 'Soko' , 'Hladno-valjani profili', 'Unis', 'Bregava', 'Lasta', 'Metalinvest'...“ nabraja Stanko i žali za propalim snom. „Nešto malo 'Lasta' radi, a sve ostalo stoji“, kaže.

Der Naturpark in Capljina
"Luka" iz koje polaze brodovi sa turistima u obilazak Hutovog blataFoto: DW

Mogorjelo i Villa rustica

Samo dva kilometra od Čapljine je Mogorjelo, ostaci rimske Ville rustice, koja spada među najljepša zdanja kasne, antičke arhitekture u ovom dijelu BiH. Osim ostataka stare vile, tu je sada i restoran, ali kako je prazan, konobar Spasoje Obradović dao se u potragu za nekim ko zna kada je sagrađena suburbana Villa Rustica i šta se s njom događalo kroz vijekove. Dobila sam brzo, dva mlada vodiča, Maju Pervan i Branka Borovinu, koji znaju sve i često vode turiste u obilazak. Nemaju zvanje vodiča, još su mladi za to, ali ko zna jednog dana... Obilazimo ruševinu drevne vile dugu sto i široku 56 metara. „Bilo je to kompleks privatnog poljoprivrednog imanja, koji je izgrađen koncem prvog stoljeća nove ere. Imao je zgrade za stanovanje, skladišta i naprave za branje i preradu žitarica. Ovaj objekat je izgorio početkom trećeg stoljeća“, kaže Maja, a Branko dodaje da je na ruševinama spaljenog zdanja, početkom IV stoljeća n.e. nikla velika jednodijelna palača koja se sastojala od niza prostorija i trijema na stupovima.

„U četvrtom stoljeću, Mogorjelo je razoreno u prodoru Vizigota, a lijepu vilu njeni vlasnici više nikada nisu uspjeli obnoviti u punom sjaju“, kaže Branko. „Eno, vidite na sredini onaj plato. To je ljetna pozornica na kojoj često nastupaju poznati umjetnici, najčešće muzičari. Objekat ima iluminaciju i naveče, ljeti, ovdje zna biti vrlo ugodno“, kaže Maja. Nedaleko odavde je veliko kupalište na Neretvi, rijeci koja nudi i uzbudljiv rafting i spuštanje u kanuima. I naravno, kao pravi znalci svog zanata, Maja i Branko su sačuvali ono najbolje za kraj: Konjički klub „Vranac“ u kojem ima 30 konja. U sklopu kluba je i škola jahanja, a u ponudi je i rekreativno jahanje. „Imamo i dva konja za djecu sa posebnim potrebama, dva konja za kočiju, konje za trke, rasplodne kobile i pastuhe, dva lipicanera i tri ponija. Naši najčešći korisnici su, naravno, djeca, a sat jahanja košta 20 KM“, kaže Ivan Dragičević, voditelj konjičkog kluba. Želio je da nam pokaže jedno od svojih najboljih grla, ali kada je konj ugledao moj kišobran sa uzorkom leoparda, snažno se propeo na zadnje noge i uznemirio... Pa, bilo je malo 'bježanije', priznajem. Na odlasku iz Mogorjela, kažem konobaru Obradoviću da je stvarno vrijedilo doći, čak i po kiši, i vidjeti ovaj spomenik, a on mi sjetno priča: „E, da ovo imaju Italijani ili Nijemci, šta bi oni od ovoga napravili! Ovdje su vam Vinske ceste, Počitelj, vodopad Kravice, Mogorjelo, Hutovo blato, stećci, tri rijeke, Neretva, Bregava i Trebižat, pećina Vjetrenica, Gabela, more na 30 kilometara, Međugorje... A mi imamo jedan hotel u Čapljini i dva ili tri motela! Koji je ovo turistički potencijal. A mogao bi da bude turistički raj!“

Brücke in Capljina Flash-Galerie
Bridge in KlepciFoto: DW

Homerova Troja i Bridge in Klepci

Ponovo smo u taksiju Stanko Kraljić, taksista i ja. Pitam ga zna li kako je Mogorjelo dobilo ime. „Zato što je gorjelo!“ kaže Stanko. „Nije baš sigurno. Postoje dvije teorije. Jedna je ova o tome da je Mogorjelo više puta gorjelo, ali druga je vjerovatnija: pretpostavlja se da je crkva, sagrađena u V stoljeću na ruševinama vile, bila posvećena Sv. Hermagori – Mogoru, po kojem je onda i čitav lokalitet dobio ime Mogorjelo.“

Pokazuje mi Stanko cestu na jednoj raskrsnici, pravac kojim se ide u Gabelu. Ljubitelji arheoloških iskopina sjetiće se sa kakvom je upornošću meksički arheolog R.S. Prajs, svojevremeno tvrdio da je to zapravo, drevna Homerova Troja. Slično kao sa piramidama u Visokom. Malo ćemo raskopati, pa šta izroni, izroni. Nema potrebe izmišljati, kad je BiH puna autentičnih starina i vrijednih istorijskih spomenika. Sada se u Gabeli, 5 km južno od Čapljine, mogu vidjeti ostaci gradskih zidina i skulptura kamenog lava, simbola venecijanske kulture.

Nakon nekoliko kilometara, Stanko zaustavlja taksi i pokazuje mi most. Izlazim i na turističkoj tabli, postavljenoj na obali čitam: „Bridge in Klepci“. „Mi smo sada u Klepcima, a ovo je most na nekadašnjem karavanskom putu, preko rijeke Bregave“, kaže Stanko. Na tabli se još može pročitati da je most izgradio Sandžak-beg Mustafa, 1517. godine. Most u Klepcima jedno je od najznačajnijih djela ranog osmanskog perioda, a njegova specifičnost je – najveći raspon luka ovakvog tipa mostova na ravničarskim rijekama.

Upoznaj domovinu da bi je više volio

Nastavljamo prema Parku prirode Hutovo blato. Osam kilometara od Čapljine, nalazi se jedan od najbogatijih rezervata ptica močvarica u Evropi. Prostire se na površini 7.000 hektara, a čini ga skup međusobno povezanih jezera, od kojih su najveća: Deransko, Jelim, Drije i Svitavsko, kao umjetna akumulacija, nastala izgradnjom hidroelektrane. U okrilju netaknute prirode, svoje zimsko utočište nađe preko 200 vrsta ptica. Vode Hutova blata bogate su ribom, a najviše je jegulje i šarana. Na uzvišenju Karaotok smješten je motel, ali zbog kiše i zahlađenja, nema gostiju. Recepcionerka Ivana mi predlaže da siđem do močvare i bar vidim lučicu iz koje polaze brodići sa turistima, na čuveni foto-safari. Priroda je očaravajuća, ali ptica kao da nema. Kao da sam negdje daleko, u nekoj egzotičnoj zemlji. Mislim, egzotičnijoj nego što je naša. Čuje se samo zvuk kapljica kiše kako udaraju o ustajalu površinu močvare. Ni žabe se ne oglašavaju, a ovdje je najpoznatija gatalinka. Ima i kornjača čančara, sivog guštera, zelenbaća, blavora i bjelouški. Najednom je parking ispred motela oživio. Stigla je ekskurzija iz Sarajeva. Kako se pojavio novi virus, tzv. svinjska gripa, učenici sve manje putuju u inostranstvo na ekskurzije i uglavnom se drže programa: upoznaj svoju domovinu, da bi je više volio.

Hutovo Blato Flash-Galerie
Park prirode Hutovo blatoFoto: DW

Vratili su se oni koji su htjeli

Vraćamo se zaobilaznim putem, da bih vidjela neka sela u koja su se vratili Srbi i Hrvati nakon posljednjeg rata. „Prije ratnih migracija, bilo je 50 posto Hrvata, 30 posto Bošnjaka, oko 9 posto Srba i nešto ostalih. Vratili su se svi koji su htjeli da se vrate. Ja sam dobar sa svima. Družim se sa Srbima iz sela Prebilovci, gdje su oni većina“, kaže Stanko i pokazuje mi novo naselje koje su podigli Hrvati, izbjegli iz Kaknja, Vareša i Zenice. „I ne zaboravite reći, Čapljina je dobila ime po čapljama“, kaže simpatični taksista na rastanku.

Ponovo sam u gradu i idem do jedinih obućara u ovom kraju, braće Dalmatin. Održavaju obrt koji su naslijedili od oca. „Nasljedstvo i tradicija su nas održali. Ne, ne može se od ovoga živjeti, može se preživljavati. Ali ne želimo da se obrt ugasi, nastavljamo mi, pa će iza nas i naši potomci“, kaže Dragan i dodaje da je sve manje posla, ali da se oni prilagođavaju novim trendovima i tehnologijama. Radi se obično, o brzim popravkama u ljetnoj sezoni, lagane obuće i sandala. „Čapljina je kraj u kojem su najzastupljeniji poljoprivreda, trgovina i turizam. Priroda se kroz klimu pobrinula da nam malo olakša cijelu stvar, pa ovdje dobro uspijevaju povrtlarske kulture, a u posljednje vrijeme sve više i voćarske, masline, šipak, vinova loza i breskve. I mi imamo posjed i stakleničku proizvodnju. Proizvodimo za sebe i nešto za tržište. To je ta dopuna kućnog proračuna“, kaže Dragan.

Melani Jerkovic
Melani Jerković - Za mlade u Čapljini niko neće da se zauzmeFoto: DW

Vrijeme za kafu/kavu/kahvu

U bivšoj zajedničkoj državi, Čapljina je bila poznata po gradskom zelenilu. Tri puta je osvajala prvo mjesto na državnom takmičenju gradova. Ovaj grad i dalje njeguje tu svijetlu tradiciju. Grad je pun cvijeća i zelenila. Oleanderi i lipe se takmiče ko će bolje, ko će više mirisati. Ružica Glavinić je cvjećarka i zatekla sam je upravo u trenucima kada je slagala jedan buket. Priča mi o životu u Čapljini: „Srednjeg staleža skoro da nema. Mi smo oni koji krpimo kraj s krajem. Životarimo. Možda nismo gladni, imamo za neke nužne potrebe i radimo za male novce, ali nam to ne oduzima neku sreću. Nalazimo zadovoljstvo u toj jednoj kavici koju možemo sebi priuštiti za jednu marku. Biće bolje jednog dana. Poslije svakog rata je bilo teško. Doduše, ovdje se odužilo. Mi čekamo to neko ljepše vrijeme. Ja bih bila sretna kad bi u tome uživala moja unučad“, kaže Ružica.

Ona me podsjetila da je vrijeme za kafu/kavu/kahvu. Mladi konobar Lazo Prce, donosi mi dobar kapućino. „Ma, nemamo ništa za mlade u Čapljini. Nema diskoteka, samo kafići i duge klupe u parku gdje se mladi preko dana okupljaju“, kaže Lazo. To potvrđuje i mlada Melani Jerković: „Mladi su većinom do ponoći u Čapljini. Iza ponoći ide se četvrtkom u Mostar, a petkom i subotom u Čitluk, u folkoteku 'Bumerang' i diskoteku 'Fratea'. Niko neće da se zauzme za mlade u Čapljini. Naši noćni provodi znaju da budu opasni. Svakog vikenda imamo jednu ili dvije prometne nezgode na ovom putu za Čitluk.

To je što se tiče zabave, a što se tiče škole... Većina nas studira u Mostaru, ali se ide na studij i u Split, Dubrovnik i Zagreb. Ovdje imamo gimnaziju i Srednjoškolski centar sa skoro svim zanimanjima“, kaže ova lijepa Čapljinka.

Reitklub in Capljina
Konjički klub ČapljinaFoto: DW

Putujem ostajući bez daha

Bariša Penava, slučajni prolaznik, kaže mi da ne zna ni sam od čega živi. „Trideset pet godina sam radio u 'Dalekovodima-Energoinvest', došao je gazda i to kupio, a mi smo svi pošli kući. Nemam ni posla ni penzije. Od zaliha preživljavam. Čapljina danas nije ništa. Nema privrede, nema radnih mjesta“, kaže Bariša.

Kao i obično, iz ureda gradonačelnika, stvari izgledaju sasvim drugačije. „Gospodarskim stanjem u općini ne možemo biti zadovoljni, ali ono je izravna posljedica recesije i rata. Ali, ima jedan podatak koji će zazvučati nevjerojatno, ali se može lako provjeriti. U maju ove godine, imamo 43-oje više zaposlenih nego u siječnju ove godine. Znači, za pet mjeseci smo otvorili 43 nova radna mjesta. To nije velika brojka, ali kad znate u kakvim okolnostima se to dogodilo, onda možda i jeste. Uskoro ćemo graditi dvije velike gospodarske zone sa kompletnom infrastrukturom, u koje ćemo pokušati privući investitore i stvoriti uslove za razvoj domaćeg i dolazak stranog kapitala. Mi smatramo da je to posao lokalne vlasti“, kaže načelnik općine Čapljina, Smiljan Vidić i dodaje da je povratak završen. Bošnjaci su se vratili sto posto, ili su vratili svoju imovinu, a Srbi u manjem broju. „Za povratak vam nije dovoljna samo želja jedne strane, nego i volja one druge. I sada radimo na obnovi vodovoda u selima gdje su se vratili Srbi. Pokušavali smo sve vrijeme raditi projekat povratka, kao održivog povratka“, kaže načelnik.

U brzom vozu, na povratku u Sarajevo, susrećem mog poznanika sa početka priče Alena Jazvina. Kao pripadnik Granične policije, na radnom je mjestu. „Vi završili svoj posao, a ja svoj tek počinjem“, kaže Alen. Evo i mog starog poznanika sa početka cijele priče Brzim preko Bosne. Najčešće sam putovala kada je kondukter bio Almir Hadžajlija. Kaže mi da sam putujući brzim, od Dobrljina na sjevernoj granici BiH, do Čapljine na južnoj, prešla 536 kilometara. „Na željeznici trenutno nema para. Hoće li se nešto promijeniti kad 2010. stignu Talgo vozovi, to ne znamo još. Zamrznuli smo generalni štrajk, ali sekunda fali da ga opet odmrznemo. Duguju nam još tri plate“, kaže Almir.

Dok sjedim mokrih nogu u hladnom i mračnom kupeu, pokušavam da se prisjetim riječi Karlosa Kastanede: „Ja putujem i putujem samo putevima koji imaju srca i njima putujem, gledajući i ostajući bez daha.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić