1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Proza sa ukusom mora i mirisom soli

Snežana Minić20. septembar 2014.

„Olivin vrt“ naziv je romana-prvenca na nemačkom jeziku Alide Bremer, poznate hrvatske prevoditeljke, naučnice i spisateljke, koja dugo živi i stvara u Nemačkoj. DW donosi prikaz iz pera pesnikinje Snežane Minić.

https://p.dw.com/p/1DG4T
Alida Bremer Schriftstellerin aus Kroatien
Alida BremerFoto: DW/M. Ljubicic

Roman „Olivin vrt“ je porodična saga, prezentirana iz ženskog ugla i sa akcentom na okolnosti iz života žena (Ana, Paulina, Oliva, Flora, Viola, Mirta, Bianka, Alida) koje su prababe, babe, majke, tetke, strine, ujne, sestre, ali i drugarice, prijateljice i u nekakvoj vezi sa autorkom, što, naravno, ne isključuje i mušku granu njenog porodičnog stabla u Dalmaciji.

Vremenski raspon obuhvaćen romanom neobično je veliki. Priča započinje sa čukunbabom Anom, u vreme održavanja Berlinskog kongresa, a obuhvata i događaje posle raspada Jugoslavije, sve do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju (opis Splita 2011. godine).

Roman bi u suštini morao da se zove „Maslinik“. To nas čak i na nemačkom upućuje na igru reči sa imenom bake, koja je i glavna junakinja romana i oznakom ploda masline. Kroz celo povesmo priče imamo utisak da se cedi to gusto, tamnozeleno ulje crne masline (odmah pomislim na Vesnu Parun), koje još i najbolje simbolizuje tegoban život ljudi na dalmatinskom krasu, između mora, sunca, vetra, i, u novije vreme, turista.

Pripovedačica Alida, koja živi u Nemačkoj, dobija pismo iz koga saznaje da joj je baka testamentom zaveštala maslinik:

Minster, proleće 2008

Pismo je bilo predato u Zadru. „Ružičasti san“, ležeći ženski akt, ulje na platnu Vlaha Bukovca, krasilo je poštansku marku, pečat je obznanjivao: Pošta Zadar – Republika Hrvatska.“

Tako započinje ova porodična hronika jedne hrvatske porodice iz Dalmacije (Vodice).

Ona želi da svoje nasledstvo unese u tekuće zemljišne knjige u Hrvatskoj. To je stvarni zaplet romana, jer to je posebna avantura koja je vodi do originalnih, porodičnih dokumenata, preko priča o njenim precima, njihovim ličnim sudbinama i burnim istorijskim događajima.

Autorka se u pojedinim poglavljima osvrće na traumatična mesta hrvatske istorije: ubistvo Stjepana Radića u Skupštini Kraljevine SHS 1928, njegovu sahranu, Drugi svetski rat. Porodica se opredeljuje za partizane, za antifašiste. Mnogi stradaju, njen ujak, komandant jedne partizanske jedinice, čak biva ubijen tokom savezničkog bombardovanja pred kraj rata, jer je na sebi nosio nemačku uniformu, preuzetu od zarobljenog neprijatelja. Slike italijanske okupacije i italijanskih fašista, italijanski logor na ostrvu Molat. Njene tetke i evakuacija preko Barija (Italija) kao i život u savezničkom logoru-prihvatilištu El Šat (El Shatt) u Egiptu.

U svom blogu na internetu Alida Bremer detaljno opisuje istraživanja koja su prethodila pisanju knjige. Tu su dnevnik i slike sa putovanja, gde čitamo o njenim dilemama, sumnjama i uspesima u pokušaju da rekonstruiše određena istorijska i privatna dešavanja. Čitamo i o njenim nedoumicama i razmatranjima o formi knjige u nastajanju. Što je deo svakako novog žanra savremene, digitalne transparentnosti.

Povratak u privatni, izgubljeni raj

Glavna junakinja je baka Oliva, koja je tokom Drugog svetskog rata, posle pada Italije, deportovana u logor na Starom Sajmištu u Beogradu, odnosno prebačena potom u logor Ciglana. Po oslobođenju ona se pešice vraća u svoje rodno mesto, da bi potom legla na otoman u dnevnoj sobi ili kuhinji i vrlo retko napuštala svoj dom doživevši povrh svega duboku starost.

Posle svakog poglavlja tu je kratak proleptičan tekst o tome šta baka Oliva radi, misli, čega se seća i šta oseća na svom otomanu. I upravo su ti delovi romana njegova srž, predstavljaju nam život iznutra – božanstven, neponovljiv, pun strasti i melanholije: od začinskog bilja, maslinovog ulja i krompira spravlja se „mešancija“, prošek se služi uvek uz kafu kad dođu gosti, kapar možete dobiti od suseda sa ostrva Kapri pored Šibenika, uveče se izlazi na ulicu, sedi ispred kuće, razgovara sa susedima, a stare žene heklaju ili vezu, da ne dangube…

Po strukturi i koherentnosti priče roman podseća na krimiće, iako u celoj stvari nema ničeg kriminalnog. Može se čitati i kao svojevrsni bedeker o Dalmaciji, kakvu do sada niste poznavali. Kao istorijski pregled tamnih i svetlih mesta njene povesti. Ali roman se ne bavi istorijom, on je fikcija. On je (prema Klajstu) pokušaj da se na drugi način i drugim putem vratimo u svoj lični, privatni „izgubljeni raj“.

P.S.

Više se ne mogu setiti kada i gde sam upoznala narečenu Alidu Bremer. Među slavistima u Nemačkoj ona nije nepoznato ime, odnosno mislim da je svi na neki način poznajemo. Neko vreme sam smatrala da je rodom iz Bosne. (U romanu govori o svojim precima sa očeve strane, koji su možda čak učestvovali u čuvenoj pomorskoj bici kod Lepanta, u svojoj fikciji nije precizirala na čijoj strani…)

Rođena u Splitu. Studirala je i u Beogradu. Osim bavljenja slavistikom i prevodilaštvom, počela je od nedavno da piše i prozu. Pošla je od sebe. Opisala je Dalmaciju s kraja devetnaestog i u dvadesetom veku kroz život jedne obične hrvatske porodice. Otkrila nam je mnoge nove stvari o našoj omiljenoj letnjoj destinaciji. Kroz priču o masliniku i baki. Meni se roman dopao. Podučio me je o drugoj strani srpsko-hrvatskih, tj. hrvatsko-srpskih odnosa, koji su uvek bili komplikovani ili komplicirani.

Crna je maslina – da citiramo još jednu veliku pesnikinju hrvatskog jezika sa otoka Zlarina.