Predani, glasni ali ne i opasni

Na njemačkim stadionima mogu se primjetiti sve složenije koreografije kojima navijači izražavaju svoju vjernost i predanost određenom nogometnom klubu. Strastvene navijačke grupe, takozvani Ultra navijači, ulažu nevjerojatno mnogo vremena u najnovije kreacije transparenata, organizacije puta na utakmice kao i u spomenute kreacije na samim stadionima. Iako je riječ o grupacijama koje nisu niti desno radikalne, niti neonacističke a niti sklone nasilju, upravo se i njih često olako sa spomenutima trpa u isti koš. „Ultra navijači se u medijima, ako uopće, uvijek predstavljaju u negativnom svijetlu. Smatrao sam da je potrebno ovaj fenomen malo podrobnije istražiti“, kaže slobodni novinar Christoph Ruf. U tom smislu, on je takoreći utonuo u ovu scenu, upoznao mnoge i o svojim iskustvima napisao knjigu „Ultra navijači – pogled u scenu punu suprotnosti“.

Mnogo toga „uvezeno“ iz Italije

Ova ultra navijačka kultura nastala je tijekom 80-tih i 90-tih godina u Italiji. Svoj put do Njemačke, ovaj fenomen je najvjerojatnije pronašao tijekom Svjetskog nogometnog prvenstna 1990. godine u Italiji. Tada su mnogi njemački navijači boravili u ovoj zemlji i ovdje vidjeli koreografije i način navijanja talijanskih kolega. „Po povratku kući su ih jednostavno usvojili“, navodi politolog i publicist Richard Gebhardt koji dobro poznaje ovu scenu. „Kada se govori o ultra navijačima mora se reći da oni okupljaju najčešće mlade muškarce. Od konca 90-tih godina oni na njemačkim stadionima nastupaju vrlo dominantno; glasnim pjesmama, osebujnim koreografijama. Osim toga, koriste i u Njemačkoj zabranjenu pirotehniku. Njihovi su nastupi planirani unaprijed do najsitnijih detalja. Stoga ih ja uvijek uspoređujem s umjetnicima performancea ili s nekom kazališnom predstavom“, kaže Gebhardt. On dodaje kako pripreme traju tijekom tjedna i zahtijevaju naravno mnogo vremena.

Dvije strane jedne medalje

Upravo zbog korištenja takozvane bengalske vatre, ultra navijači uvijek iznova stoje i središtu kritika. Možda iz toga razloga se njih često i trpa u isti koš s drugim, nasilju spremnim grupacijama. „To je doista pogrešno i besmisleno. Trebate samo pogledati klubove kao što su St.Pauli iz Hamburga ili Dynamo Dresden. Prvi je čisto ljevičarski klub. Oni su istodobno ekstremno politička grupa ali antirasistička. Oni nemaju nikakve veze s neonacistima s kojima ih se često poistovjećuje. Dynamo Dresden ima djelomično u svojim redovima desne radikale ali upravo zahvaljujući većini se na stadionu u ovom gradu više ne mogu čuti rasističke izjave“, navodi Christoph Ruf. On navodi i treći primjer – navijačku skupinu FC Bayerna koja se čak nalazi u Antifašističkoj mreži europskih navijača. „Oni primjerice svake godine organiziraju poseban turnir u znak sjećanjak na bivšeg predsjednika kluba, Kurta Landauera, progonjenog od strane nacistia“, kaže Ruf.

Imaju li budućnosti?

Prema mišljenju Richarda Gebhardta, jednom u bliskoj budućnosti ultra navijačke skupine će nestati s njemačkih stadiona. „Na koncu, oni su mladi ljudi koji će s godinama početi mijenjati svoje životne prioritete. Kada osnuju obitelj i budu imali djecu, više neće imati toliko vremena kojeg će moći ulagati u svoj klub. Pitanje je hoće li opstati i hoće li dobiti dovoljno mladih u svoje krugove“, objašnjava on. No, za sada su oni još itekako prisutni na njemačkim stadionima, sviđalo se to drugima ili ne.