1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Postajte ovdje, brdo tuđeg snijega neće vas grijat' k'o što ovo grije

Razumljivo je da vlasti nemaju planove za, recimo, borbu protiv lave. Ali čime objasniti da ih je iznenadio snijeg u februaru? Godinama gledaju zametenu Evropu i onda, kad snijeg dođe na njihov teren, ostanu zabezeknuti.

Dobri Sarajevac, zavaljen ispred televizora, žali nesrećnike pogođene katastrofama poput cunamija, orkana, poplava i vulkanskih erupcija, ali ga to ne pogađa direktno. U njegovoj blizini nema vulkana, Miljacka nije Misisipi, Jadran je daleko, a vjetar i kad je najjači jedva pokida dalekovode. Utoliko je razumljivo da gradske vlasti nemaju planove za, recimo, borbu protiv lave. Ali čime objasniti da ih je iznenadio snijeg u februaru? Godinama gledaju zametenu Evropu, aerodrome u smetovima, kolone automobila i vozove zavejane u nedođijama, zgrade srušene pod težinom bjeline, i onda, kad svakih deset godina pravedan red dođe i na njihov teren, ostanu zabezeknuti.

Čime objasniti da ne postoje planovi za ovakve situacije, da nema jasnih pravila ni uputstava, da niko ne zna šta mu je dužnost i obaveza? Je li za to odgovorna samo tranzicijska vlast posvećena pljački a ne dobru građana ili opšta lobotomija kojom se već dvije decenije nastoji iz mozgova izbrisati socijalizam?

Koliko bi ljudi prije dvadeset godina ostalo cijeli dan pred televizorima i pratilo izvještaje o elementarnoj nepogodi, s neobičnim ushićenjem što su najzad i oni postali statisti u najgledanijoj sapunici, a koliko izašlo pred zgradu, mjesnu zajednicu, školu, preduzeće? Gdje bi tada, prije 20 godina, bile lopate za snijeg: u podrumima ili u trgovinama?

Ovako, ispalo je da većini vremenska nepogoda pogoduje, da je veliki snijeg pretvorio radne dane u praznike, da je cool što je sve u gradu stalo osim TV programa. Nebo piše najbolja opravdanja.

Kao đak koji zbog vrućice ostane kod kuće obradovao se grad prvom jutru pod snijegom. Nije da nije bilo lijepo: sve bijelo, čisto, pusto, kao na Igmanu. Mir i tišina. Ljudi prte prolaze dižući koljena do brade, smiješe se nepoznati jedni drugima, kao zavjerenici u nekoj velikoj dobroćudnoj podvali.

A tramvaja nema, i nema

a moro bi proć;

i snijeg sipi, i vije u magli,

i već je noć.

I nema ga sat, ni dva,

i vele da zavejan leži,

ni taksija nema, ne,

jer zima je, i sniježi...

Putem prema Merkurima, Konzumima, Merkatorima i Amkoima, u prtinama kao u hodnicima lavirinta, mimoilaze se ljudi i psi lutalice, osuđeni na privremeno izdržavanje suživota. Unutra u trgovinama nema hljeba, police s brašnom su prazne. Tako isto je, samo bez snijega, bilo prazno i tiho ujutru, tako su isto stajali tramvaji, tako isto si se okretao oko sebe, sam i nemoćan, i gledao u televiziju kao u Gospu, očekujući čudo koje će se desiti bez tvoje volje i tvog učešća, kad je prije dvadeset godina počinjao rat.

Samo tada nisi imao facebook.

Da jesi, to bi bio jedan sasvim drugačiji rat. Imao bi lice u njemu. I profil. Ne bi sjedio u podrumu i cvokotao od straha, nego bi u svojoj sobi lajkao i komentarisao. Bio bi sam svoj novinar i sam svoj urednik i sam gospodar svoje istine. Virtualni ljudi su po definiciji otporni na gelere, metke i granate. Facebook ne predviđa album mrtvih prijatelja. Mobilisao bi, umjesto da budeš mobilisan. Potpisivao bi peticije, umjesto zakletve. Zajebancijom do pobjede. Živio bi kao da užas u kojem živiš nema veze s tobom. Jedina noćna mora bila bi ti da će se negdje skršiti dalekovod. Pod vatrom, ili snijegom, svejedno.

Za domovinu s twitom, naprijed!

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić