Poratnina

Dok srkuće kafu (Ili Illy ili ništa) i uživa u prvom proljeću, mladiću koji sjedi na terasi šoping-centra Alta čini se plato ispred parlamenta prekoputa kao proplanak zastrt visibabama i drugim poljskim cvijećem. S te daljine i visine naslućuju se ljudi između šatora ali se ne vidi šta tačno rade: jedu li napolitanke, igraju li poker ili remi, čitaju li Avaz ili Oslobođenje, slušaju li Cecu ili Hanku.

Mladić je stranac i ne može znati da su to oni isti ljudi koji su prije 20 godina isto tako sjedili, kartali i slušali tranzistore u rovovima i zemunicama, ravnopravni sa svojim čizmama. Ne prepoznaje u njima njihove očeve koji su isto tako sjedili pred kantinama u kasarnama JNA, jeli napolitanke, pili pivo, čitali Borbu, ni njihove djedove koji su topili snijeg u limenim čuturicama, slušali vukove i jeli dvopek, ni pradjedove...

Mladić nema pojma, dakle, da su u tim šatorima ispod razvijenih zastava Bosne i Hercegovine penzionisani vojnici kojima država nije isplatila obećane penzije.

Ali ono što mladić i stranac i turista ne mora znati trebali bi znati penzionisani vojnici: da zastava pod kojom traže svoja prava nije zastava pod kojom su se borili. I da se prava odluka ne donosi unutra, iza skenera za metal i alkohol, nego tu, među šatorima: isplati li se živjeti od prošlog rata ili treba budućnost tražiti u budućem.

Tekst zakletve

Treba li, drugim riječima, umjesto poštivanja jednog nerealnog zakona tražiti usvajanje realnog: Zakona o pravima budućih, a ne bivših vojnika.

Taj bi zakon (prijedlog!) o poratnini trebalo prije svega zasnovati na tekstu vojničke zakletve. Na jednom od tri teksta, tačnije, uz koje bi (kao sapliment uz diplome) bio prikačen odgovarajući ugovor o uzajamnim potraživanja između muškarca i države.

Prvi bi izgovarali zaklinjući se zastavi (najbolje bijeloj, bijela u sebi sadrži sve boje) muškarci, patriote, oni koji se bore za slobodu, tzv. branioci, branitelji, oni koji u rat idu srcem a ne vrećom, čija je to slobodna volja i odluka. Oni bi se u ugovoru odrekli svih naknadnih materijalnih potraživanja, otprilike kao dobrovoljni davaoci krvi, računajući samo na medalje, odlikovanja, trofejne pištolje, spomenice i spomenike. Eventualno na imena škola, ulica i najzad, zašto ne, šoping-centara poput Alte ili Importane ili BBi-ja.

Drugi bi tekst čitali profesionalci, oni koji u rat idu zbog bijele tehnike i vojne karijere. Njima bi se ugovorom garantovala stalna i sigurna poratna doživotna primanja po više osnova.

a) garantovano mjesto u upravnim odborima firmi s državnim kapitalom

b) direktni prihodi (a ne preko budžeta) od klađenja na domaće timove i reprezentaciju

c) direktni prihodi od zastavnine. (Svako ko istakne državnu zastavu, pojedinac, firma ili državni organ, dužan je na poseban račun uplatiti iznos u visini tv-pretplate.)

d) prihodi od autorskih prava na udžbenike u kojima se njeguje, razvija i prodaje ljubav za domovinu

Raspodjela bi se vršile prema koeficijentu zavisnom od:

a) dana provedenih u ratu

b) ubijenih, ranjenih i zarobljenih neprijateljskih vojnika

c) vrijednosti zaplijenjenog mts-a

d) broju zasijanih minskih polja

Najzad, treći tekst zakletve čitali bi muškarci koji ne žele oblačiti uniforme i uzimati oružje. U njihovom ugovoru bi pisalo da će svaki parlament, predsjednik, premijer ili drugi vrhovni organ koji raspiše mobilizaciju i pod prijetnjom zakona natjera čovjeka da ubije drugog čovjek, a biti optužen za zločin protiv čovječnosti.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić