1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pomirenje nije posao Haškog tribunala

12. april 2013.

Haške presude će se uvek različito tumačiti. Nemci pedesetih godina nisu smatrali presude Nirnberškog tribunala objektivnim, a danas na to gledaju drugačije, kaže za DW Milan Kosanović, istoričar sa Univerziteta u Bonu.

https://p.dw.com/p/18EiV
Foto: picture-alliance/ANP XTRA

U četvrtak je u UN završena debata o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – „najveća rasprava ove vrste ikada“ – kako su preneli neki učesnici. Reč su uzela 42 govornika, među prvima predsednik Srbije Tomislav Nikolić koji je Haški tribunal uporedio sa inkvizicijom jer „donosi političke presude“. Govornici su u prvi plan isticali „da je glavni cilj međunarodnog prava pomirenje i vraćanje društva u normalne tokove“ (Joanis Varalis, delegacija EU pri UN) te da „Haški tribunal nije doprineo procesu pomirenja“ (Vitalij Čurkin, ambasador Rusije pri UN). Predsednik Generalne skupštine UN Vuk Jeremić, koji je debatu i zakazao nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, rekao je da je raspravom „srušen tabu“ i da su „ugledni pravni eksperti i druge javne ličnosti izneli stavove koji se u dobroj meri poklapaju sa mišljenjem u Srbiji“. Među tim uglednicima nisu bili predsednik Haškog tribunala Teodor Meron, kao i predsednik Međunarodnog krivičnog suda Song Sang-Hjun. Dojče vele je samu debatu prokomentarisao sa Milanom Kosanovićem, istoričarem pri Univerzitetu u Bonu i potpredsednikom bonske „Žikić fondacije“.

DW: Debata je trebalo da tematizuje ulogu Tribunala u pomirenju na ratnim područjima. Mnogi su imali zamerke već na samu temu?

Milan Kosanović, potpredsednik „Žikić fondacije“
Istoričar Milan Kosanović, potpredsednik „Žikić fondacije“Foto: Privat

Milan Kosanović: „Sud je institucija koja treba da traži pravdu, a ne pomirenje. Još pri osnivanju Tribunala u Hagu nastao je propagandni nesporazum jer se kao jedna od funkcija tog suda navodi pomirenje u zemljama bivše Jugoslavije – iako to ne može biti funkcija nijednog suda na bilo kom nivou.“

Kada je u pitanju traženje pravde, predsednik Nikolić ima ozbiljne zamerke. On je izneo podatak da su Srbi ukupno pred haškim sudom osuđeni na 1.150 godina zatvora, dok su pripadnici drugih naroda za zločine nad Srbima osuđeni na 55 godina. Da li Vama to nešto govori?

„Nikolić je sabrao sve kazne, a u pitanju su uvek bili pojedinačni slučajevi, odnosno pojedinci kojima se sudilo. Nesporno je da su ogromna većina onih koji su uopšte optuženi bili Srbi, ali zadatak suda i nije da izvede jednak broj optuženih sa svake strane koja je učestvovala u ratu. Ne treba sud da vodi računa o tome ko je koje nacionalnosti nego treba da sudi za individualnu odgovornost.“

Ako spustimo nivo na individualni, Srbija ima oštre zamerke na puštanje Nasera Orića, Ramuša Haradinaja, Ante Gotovine ili Mladena Markača

„Svakom sudu nešto može da se zameri. Nijedna presuda na svetu nije definitivno pravedna, zato i postoje mogućnosti žalbi i odlazaka na sledeću instancu, ali objektivno svaki proces ima i neki kraj. A na tom kraju, uvek postoji strana koja nije zadovoljna. Presude će se uvek različito tumačiti u državama bivše Jugoslavije. Nemci pedesetih godina nisu smatrali presude Nirnberškog tribunala objektivnim, a današnje generacije to gledaju drugačije. Srbi danas presude smatraju pogrešnim, ali možda će se to promeniti za 30 ili 40 godina. Ključnu ulogu ima proces pomirenja koji treba da vode političari, a odlučujuće je vreme. Očigledno 20 godina nije dovoljno.“

Debata je protekla očekivano, uz mnogo fraza i političkih stavova. Tako je predstavnici Srbije kritikuju tribunal, predstavnici Hrvatske ga podržavaju, iz Ruande recimo imaju zamerke… Da li ovakva debata išta menja i išta pokreće, kako je najavljivao Jeremić?

„Apsolutno ništa. Ovakve debate su deo politike za domaću upotrebu i nemaju nikakav uticaj na pomirenje. Ono će se desiti kroz nekoliko decenija kada porodice žrtava prevaziđu svoje gubitke. Sa druge strane, rasprava ne može da utiče ni na rad Tribunala, on je ostao netaknut i njegovi predstavnici nisu ni učestvovali u raspravi. Rad Tribunala se polako privodi kraju, ostaje da se završe aktuelni procesi protiv Mladića, Karadžića i Šešelja, a onda je na lokalnim politikama da odluče kako će reagovati na te presude.“

Bojkot debate nije bio širok… Raspravu su ignorisali predstavnici SAD, Kanade, Jordana i sudova, ali je odziv bio dobar. Kako to tumačite?

„Kako neku vrstu respekta prema UN i Generalnoj skupštini. Predsedavajući Jeremić, koji je i sazvao debatu, ne predstavlja samo sebe nego i Generalnu skupštinu. Sa druge strane, oni koji se nisu pojavili nisu to učinili iz nepoštovanja nego zbog negodovanja što se o ovom pitanju uopšte raspravlja.“

Intervju: Nemanja Rujević
Odg. urednik: Ivan Đerković