Politika povlađivanja 2.0
20. novembar 2014.Proteklih dana održana su dva govora koji, iako se o njima izveštavalo, nisu dobili pažnju koju zaslužuju, i to baš kao kombinacija. Jedan govor je održala kancelarka Angela Merkel u Sidneju. Drugi je bio mnogo kraći i pojavio se u formi intervjua koji je dao Matijas Placek, bivši premijer Brandenburga i bivši šef SPD u toj saveznoj državi, koji sada predsedava Nemačko-ruskim forumom. Merkelova i Placek su govorili o pitanju: kako Nemačka treba da reaguje na izazove Putinove neoimperijalne politike. I pokazali fundamentalne razlike u mišljenjima o nemačkoj politici prema Rusiji, razlike koje se ne mogu naći samo u vladajućoj velikoj koaliciji, gde se zataškavaju što je bolje moguće. Oba stava odražavaju i napetost između polova javne debate u Nemačkoj i Zapadnom savezu, koju Moskva nastoji da svim sredstvima uveća.
Merkelova je u Australiji kritikovala Putina tako oštro kako to još nikada nije činila u javnosti. Njen nalaz, sažeto izražen, glasi: nastavak pokušaja Kremlja da proširi sferu uticaja Rusije na Zapad, nisu opasnost samo za Ukrajinu, već i za čitav evropski mirovni poredak. To je za Merkelovu neprihvatljivo već i zbog prava na samoodređenje naroda koji su time ugroženi – prava za koje su se, zajedno sa Istočnim Nemcima, izborili pre 25 godina. Vojna reakcija na to ne dolazi u obzir - baš kao ni političko prihvatanje svršenog čina postignutog Plutinovom agresijom. Kancelarka, koja je proteklih meseci sa Putinom razgovarala toliko stroljivo i često kao nijedan drugi šef vlade, ne sumnja da Ruski predsednik takvo popuštanje vidi kao dalji znak slabosti (volje) Zapada i kao ohrabrenje za nastavak njegove rekonkviste.
Placek, nekada politička nada SPD, kome su proricali i da bi mogao da se kandiduje za kancelara, kao i Merkelova govori o opasnosti od opšteg požara, ali iz toga izvlači sasvim drukčije zaključke. On pledira za politiku povlađivanja Rusiji u kojoj bi protivpravna aneksija Krima morala da se naknadno legalizuje, sa svim što ide uz to, pa i pečatom OEBS-a. za njega je i „povratak“ Istočne Ukrajine u ukrajinsku državnu zajednicu „posle svega što se desilo“ nemoguć. To nije politika zvana „pametniji popušta“, kao što to Placek misli. To je Minhen 2.0.
I nesvarljiva priča – čak i za neke socijaldemokrate. Ali, SPD još uvek gaji pokloništvo prema Brantovoj politici popuštanja zategnutosti – prema njenim zaslugama, ali i greškama. Jedna od njih je delimično slepilo za sovjetski ekspanzionizam, nekada objašnjavan nacionalnom traumom koju je izazvao Hitlerov prepad. Još uvek se mnogi – pa i Placek – trude da nađu razumevanje za strahove Rusije od „opkoljavanja“. Pri tome zaboravljaju da Ukrajinci u Drugom svetskom ratu nisu ništa manje patili. Tu sudbinu deli i podsećanje da Poljsku nije napao samo Hitler, već i Staljin, koga u Rusiji još uvek slave i poštuju. Ali, zato se poljski strah od „opkoljavanja“ proglašava za paranoju.
Razumevanje za stanje ruske duše i delom neuvijeno divljenje prema jakom vođi Rusije idu ruku po ruku sa potcenjivanjem manjih naroda (i tržišta) koji žive između dve velike kulture – nemačke i ruske, potcenjivanjem koje se sreće i kako na levoj, tako i na desnoj strani političkog spektra. Helmut Šmit je javno izneo sumnju „da ukrajinska nacija uopšte postoji“. Peter Gauvajler je rekao da je Evropi uvek bilo dobro kada su Nemačka i Rusija imale dobre odnose. Pozdrav od Rapala; on verovatno nije mislio na pakt između Hitlera i Staljina.
Ovo ideologizovano mišljenje, koje u Rusiji – i ne samo tamo – često prati prezir prema „zapadnoj dekadenciji“ i višeslojni antiamerikanizam, kancelarki je strano. Ona je pragmatična i u spoljnoj politici. No, to je ne sprečava da na tom planu zauzme stav sa odlučnošću kakva se kod nje retko viđa. To nije naročito popularno. Na majčicu Rusiju se u Nemačkoj često gleda sa romantikom, Gorbačov je nemački nacionalni svetac a rublja je dobrodošla kad god se zakotrlja. I taj divan odnos, koji Nemcima zimi greje srce – i ne samo njega – sada treba staviti na kocku zbog jednog poluostrva u Crnom moru, pri čemu nacija radije putuje na Majorku?
Placek je, iako sada malo spupšta loptu, kao da je u svom izletu u svetsku istoriju greškom sleteo u Sevastopolj, ipak rekao ono što mnogi misle: dajte Putino ono što hoće (a ionako već ima), i ponovo će zavladati mir. Kancelarka zna da bi to bila velika zabluda.
Berthold Kohler (Frankfurter Allgemeine Zeitung)
Copyright © Frankfurter Allgemeine Zeitung GmbH, Sva prava zadržana
Zvanična internet stranica: Frankfurter Allgemeine Zeitung