1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pevaj tako da te astal ne čuje

13. maj 2013.

Za Toma Džonsa trebalo је zape(va)ti punim glasom, „iz stomaka“. Nisam štedeo bogme ni glasa, ni stomaka. „Jel` te `vataju lutke“ - majka, „Baš si dilajla“ - sestra, te najposle otac: „Dobro je Karuzo, odmori sad malo.“

https://p.dw.com/p/18WnA
Foto: Getty Images

Jovan Nikolić

Moja solistička karijera u ilegali, ima se smatrati započetom kada sam u svojoj petoj godini držeći kuhinjsku varjaču kao mikrofon prozviždao „Zvižduk u osam“ Đorđa Marjanovića.

U maminim pesmaricama pored naslova te pesme i obavezne intonacije G-dur, stajala je didaskalija u zagradama „zviždanje“. Dobro, ima još bisera, kao naslov pesme „Usamnjena harmonika“, skidanje španskih i italijanskih tekstova na ćirilici: „ма пиове, пиове сул ностра амор“. Rođena na beogradskoj Čuburi, u Dubljanskoj ulici, držala se tvrdo i nepogrešivo mešanja konsonanti „Č“ i „Ć“: „Ako hočeš da dodžeš, laži ne govori mi ti“. Sestra i ja imali smo napade vrištanja kad god bi prelistavali njene knjige sa tekstovima.

Docnije је moj lični repertoar dopunjen mega-hitom iz filma „Ljubav i moda“ – „Devojko mala“, u izvođenju glumca Đuze Stojiljkovića; potom evoluirao „skidanjem“ Arsena Dedića, Kemala Montena i, na „radost“ ukućana te prvih suseda, Toma Džonsa. Sve prethodne moglo se skidati falsetom. Ali za Tigra iz Velsa, Džonsa i „Dilajlu“ trebalo је zape(va)ti punim glasom, „iz stomaka“. Nisam štedeo bogme ni glasa, ni stomaka. Javila se i kritika: „Jel` te `vataju lutke“ - majka, „Baš si ti dilajla“ - sestra, te najposle otac: „Dobro je Karuzo, odmori sad malo, uzmi loptu i idi da se igraš“.

Ali mnogi su pevači tada bili epigoni Tom Džonsa. Tim upečatljivim forte-glasom pevali su na našoj muzičkoj sceni Kićo Slabinac, Zlatko Golubović, Leo Martin, Mišo Kovač, Oto Pestner, Dragan Antić, jedan lep momak sa Kosova Gazmend Paljaska i ja.

Ne mogu zaboraviti sugestiju očevu: „Prestani da se dernjaš kad pevaš. To ostavi onima bez sluha, kojima je slon prdnuo u uvo. Oni koji ne znaju da pevaju uvek su najgrlatiji. Ako hoćeš da budeš dobar pevač, pevaj tako da te astal ne čuje da pevaš.“

Velikom brzinom gitare su stale da turiraju uz podršku orgulja „Hammond“ koje su pregazile staromodne štrajhove dotadašnjih „organa“. Jedne se cele večeri na „želovom“ vrteo najnoviji hit, „Black Night“ (Crna noć) grupe „Dip Parpl“ (Deep Purple). Noge su se same dizale na „padanje“. Tada se za dobre tancere u gradu govorilo – to je onaj što dobro „pada“. Možda je taj izraz dospeo odatle što su u našoj sredini, dugokose, one koji su bitls-frizure izdužili do grive Jana Gilana, u to vreme nazivali „padavičarima“. Od te večeri stao sam bolesnim fanom grupe „Dip Parpl“. Mislim da i danas znam sve njihove hitove, gotovo svaku bas liniju, svaki rif, svaki brejk, prelaz na bubnjevima, gitarski solo, solo na orguljama.

Band Deep Purple
Deep PurpleFoto: picture-alliance/empics

Gimnazijalci su preferirali „Led Cepelin“, a retki „Blek Sabat“. Nastupila je epidemija hard-roka, muzike zasnovane na novim rifovima i snažnom (hevy metal) zvuku. Rok pevači su nadmašili forte Tom Džonsa svojom inovacijom, upotrebom drajfa. Punim glasom, iz stomaka, ali sa režanjem u grlu.

Režanje je takođe bila pojava koja je uveliko obuzimala sveukupan životni stil. Pojavili su se u gradu prvi Čoperi, vozači jakih motora i bilderi, vozači svojih bicepsa kroz korzo. Uske pantalone uz nogu, „frulice“ sa cvetnim dezenima i indijske košulje zamenile su farmerice i jakne od teksas-platna iz Trsta. Bilo je to vreme frajerisanja, kada su frajeri izazivali tuče bez razloga, da se dokažu, postanu žestoki momci na glasu. Snaga i hrabrost postali su veoma uvažen artefakt. Njihov je hod i držanje uzvišenog levog ramena bilo nalik na geganje Džon Vejna u vesternima, na korak pre potezanja revolvera. U to viteško doba nije postojalo drugo oružja do golih šaka stegnutih u pesnicu. Njihov stav i pogled su bili obavezno nejebavajući. Svako malo hvatali su se za mošnice i štrcali kroz zube pljuvačku u dalj. Sećam se da mi je bilo teško navežbati taj zahvat, posebno u drugom delu, jer nisam imao dovoljno dobru tehniku štrckanja pljuve kroz zube, te sam skrajnut za prvim uglom krišom trljao upljuvana mesta na majicama. Zaobilazili smo te gradske frajere, posebno „siladžije“ u širokom luku i nipošto nismo smeli da ih pogledamo u oči u mimogredu: „Šta je bilo? Šta me gledaš?“

Kada se u kući oglasila sa radija, prva novokomponovana pesma na području SFRJ, „Maramica svilenica“,dueta Rade Bogićević – Bosa Ovuka, otac je veoma ozbiljno izjavio: „Ja… ovo… neću nikad da sviram!“

Bio je to krajem 60-tih godina.

*

Na Korzou u našoj varoši, šetalo se pod ruku u četvorkama. Dva, uglavnom ženska kvarteta, u mimogredu, mravinjala su od Pošte do prodavnice tekstilom „Velur“,u noćima za vikenda, od sedam do deset. Kao na bazaru osećajnih, usamljenih, tražio se par. Za veče ili za čitav život. špalir đuvegija stajao je sa obe strane hodajućih kolona u sebisvojstvenim poziturama; očijukali su, namigivali, dobacivali „ks, ks“ i nabacivali se umnim dosetkama: „Što ste sama, šta radite noćas?“

„Više je okoline nego samog grada Čačka“
„Više je okoline nego samog grada Čačka“Foto: picture-alliance

Tipovali su svoje odgledane estetske modele, grickajući semenke. To je tada bilo „in“. Nakon duga celovečernja kruženja usamljenijeh dama, kad se već iskristalisalo „ko se kome dopada“, te koje su izabranice pristale na nagovor, usledila bi završnica: startovanje, ubacivanje u rukohvat i kolonu, flert s nogu i odvajanje. Onovremenim žargonom govoreći, muškarac bi „odvojio trebu na korzou“. Ali to je bila „igranka za seljake“. To su radili takozvani „grljaši“. Gradske trebe i gradski frajeri imali su svoja fiksirana sveta mesta, sa leve strane korza, gledajući od gradske pošte, na koja dešnjaci nisu smeli ni pomisliti da kroče. Korzo i naročito desna strana bili su getoizirani za „seljake“ i geake. Mešanje je bilo gotovo nedopustivo. Varošani su preferirali žvakaće gume i prezirali semenke. Statusno. To je bio tik dešnjaka, tapkaroša i žicaroša pred bioskopima. Geacima je, po mnjenju gradske gerile, bila urođena inklinacija prema „nižim umetničkim formama“, u stilu oblačenja, frizurama („slobodan razdeljak“, lokne namesto „tarzanke“ na vratu, „natapirana sarma“ na temenu, šiške) i muzičkom neukusu. Oni su bili strogo detektovani kao dođoši sa oboda grada kojima „praziluk iz dupeta viri“. Čačanska kotlina bila je odvajkada poznata po tome da je imala višak okoline spram gradskog jezgra. „Više je okoline nego samog grada Čačka“.

Uprkos rečenom, red i hijerarhija leve i desne strane, gradske elite što se smatralo, u ta vremena, bespogovorno se morala poštovati. Elita je slušala rok muziku, pohodila viđene gradske svirke, igranke i disko večeri, oni preko su slušali narodnjake, „Pro Arte“, grupu „Svit“ ili „Ti-Rekse“ u prigradskim i seoskim domovima kulture i salama zem. zadruga. Međutim, danas i odavle, sklon sam da pomislim da je taj, nekada strasni prezir prema drugoj strani ulice u srcu mog malog grada, već bio klica nečega što se danas ne bez izvesnih posledica po socijalno i društveno raslojavanje, naziva otklon prema „Drugoj Srbiji“.

Muziku sam trošio do odlaska u vojsku. Tamo sam urlao uglavnom marševske „ljubičice bele“ i kleo se u svakoj strofi na vernost otadžbini ne žaleći svoj život. U potaji sam slušao „Bi-Džize“ i „Porkol Harum“ sa gramofona instaliranog u berbernici kod slikara i vojnog brice Bore Paspalja, diskutovao sa Arči Skitom, sjajnim tipom iz Beograda, čitao francusku i rusku literaturu i krišom zapisivao kojigod stih.

Po povratku, na nagovor pevača i kompozitora Zorana Brankovića, postao sam vokalni solista u rok grupi „Moris“. Napisao sam prvi tekst za njegovu baladu „Da te milujem“ i „Krvnu grupu“ u kojoj je on, idol svih nas mlađanih pevača u pokušaju, bio frontmen.

U „Morisu“ smo skidali „Korni grupu“, grupu „Tajm“, i Dada Topića, „Indekse“ „Bijelo Dugme“, „YU grupu“, Rej Čarlsa i sve šlagere Zdravka Čolića. Grupa nije baš mogla da izgura tada na sceni i ceni hard-rok,već je bila prinuđena prilagođavati se mojim glasovno-izvedbenim mogućnostima. Kao formatirani falsetist, ja nisam bio u stanju da otpevam više od jedne pesme sa drajfom. Nakon te izdrajfovane, stalo bi da me grebe u grlu, davi kašalj i nakon par sledećih, bih izgubio impostaciju i glas.

Moj hendikep je limitirao repertoar grupe i naše nastupe. Svirali smo po obližnjim domovima kulture, po gradskim školama, za ekskurzija iz stranih, bratskih nam zemalja ili kao predgrupa značajnijim rok grupama. Pamtim da me je Žika Jelić, basista legendarne „YU grupe“, kada smo im bili predgrupa, pitao: „Mali šta radiš ti?“ – „Ništa, evo malo pevuckam“ – „Pa pevaj bre, imaš dobru boju!“ U sećanju mi je i nastup u Užicu, kada je Grada, menadžer Bijelog Dugmeta, samo nas od petnaestak predgrupa iz regiona, zamolio da sviramo posle Dugmića jer se oni žurili kamionima punim opreme natrag u Sarajevo zbog tadašnje restrikcije u saobraćaju, poznate kao „par-nepar“. Tada sam, iz inata, sveg glasa, pred 20.000 posetilaca iz čitave Šumadije, najavio Bijelo Dugme kao predgrupu grupe „Moris“. Sutradan je u Novostima objavljen članak da je naša grupa ostavila veoma zapažen utisak, mada mi nismo ni izašli na binu, jer su nakon Gradine intervencije svi članovi ansambla uvređeni i uplakani, odjehali roditeljskim limuzinama svak na svoju.

Jovan Nikolić, pevač grupe Moris
Jovan Nikolić, pevač grupe MorisFoto: DW

*

Jedared na gradskoj gitarijadi, samouvereno izašavši na proscenijum, izgubio sam iz čista mira u ušima intonaciju pesme „Hit the Road Jack“, tako da su momci iz grupe uvod morali da produže još desetak taktova. Žiri je konstatovao blamažu i mi smo kao neprikosnoveni favoriti zauzeli poražavajuće drugo mesto zahvaljujući mojoj naknadnoj ispravci u sledećoj interpretaciji rok balade „Kralj alkohol“ grupe Tajm.

Za nastupa u nekoj od brojnih vukojebina u mesnom domu kulture, pamtim da je naš rezervni bas gitarista i pirotehničar, u nameri da izazove „scenski efekat“ puštanja magle, izbacio na binu zapaljene bombice plastike zgužvane u aluminijumsku foliju. Umal se nismo podavili. Morali smo da se evakuišemo skupa sa posetiocima dok dežurni vatrogasac i cepač karata nije širom otvorio sve prozore, da se otrovi i smrad izluftiraju.

Naši najznačajniji javni nastupi bili su prilikom elitnih dočeka Nove Godine u Domu kulture u centru grada. Nikada ne mogu zaboraviti doček 1979. Nove Godine. Po prvi put u mom i njihovom životu, za muzičarskim stolom naše grupe sedeli su specijalni gosti. Moj otac, u belom smokingu sa šal kragnom i pepito leptir mašnom i moja majka u balskoj haljini na volane, sa crnim čipkanim rukavicama do lakta i dugom tananom ženskom muštiklom međ prstima. Svojim izgledom i već arhiviranom večernjom „radnom“ toaletom sasvim su odudarali od okoline, ali i plenili uzdahe kao dva fotogenična, neobična lika izmeštena iz nekog davnog filma koji je prohujao sa vihorom.

Nije mi ni malo bilo lako da otpevam punim glasom, pesmu Dušana Prelevića-Preleta „Povedi me“, uzdao u stabilne glasne žice, kao da pevam prvi put, pred mojim najstrožim žirijem! Pred mojim ocem i majkom pevao sam te večeri ja, njihov sin, kome su branili „taj gorak hlebac“ i planirali karijeru inžinjera. Onaj koji je muziku slušao još u majčinom stomaku. Koji je od svoje četvrte do dvanaeste godine, imao usud i privilegiju kunjati za njihovim duplim stolovima rezervisanim za muzičare po hotelima bivše Jugoslavije, nalakćen na levu, desnom rukom kroz slamku srkao Koktu ili gusti Vitasok od višnje.

Na prvoj pauzi otac mi je, uzdržan, ali vidno raspoložen dobacio samo: „Dobar si Lokeru, imaš mikrofonski glas“.

Loker je kod njegove josovačke loze džambasa bio naziv za rasnu ždrebad. Tim imenovanjem nisam mogao dobiti veće priznanje. Pre ponoći morali su oboje da napuste zabavu jer je ocu pretio astmatični napad zbog duvanskog dima. Par godina potom promenio je svetom.