Partijska knjižica uslov za radnu knjižicu

Dušan Nikolić je devedesetih godina zamijenio kuću i izbjegao u Srbiju iz Hrvatske. Sa dvoje djece koja su tada pohađala osnovnu školu, suprugom i roditeljima, počeo je život u Novom Sadu . Nakon nekoliko pokušaja, stupio je u kontakt sa lokalnim političarima i zaposlio se u preduzeću koje se bavilo Komunalnim radovima.

„U to vrijeme Miloševićev režim nas je ‘samljeo', politika je bila prisutna u baš svim sferama života. Upoznao sam komšije koje su mi preporučile da se učlanim u stranku. U početku sam lijepio plakate, dijelio flajere, promovisao partiju. Nakon pola godine aktivizma u stranci ponuđeno mi je da se zaposlim, ali plata je bila izuzetno mala. Tada je to bilo jedino rješenje. Nakon pet godina, nisam bio toliko aktivan u stranci. Nastupile su i petooktobarske promjene, tako da je veći dio zaposlenih ostao bez posla. Sada sam zadovoljan jer sam uspio da ostvarim penziju. Stranačko angažovanje bilo je neophodno zbog zaposlenja kako bih djeci obezbijedio školovanje i upis na fakultet“, priča Dušan.

Vjetar u leđa

Danas je glavni razlog za učlanjenje u partiju isti kao i tokom ere vladavine socijalista. To posebno čine ljudi u tridesetim i četrdesetim godinama, između ostalog kaže programski direktor Centar za slobodne izbore i demokratiju (Cesid) Đorđe Vuković.

„Političke aktivnosti srednje generacije u politici, na žalost, i u Srbiji se oslikavaju uglavnom u predstavljanju sopstvenih interesa i nadi ka sigurnom putu do zaposlenja. Po ovome je naše društvo karakteristično jer predstavljamo politički poredak koji se nalazi na granici demokratije i partokratije“, kaže Vuković.

On kaže da istraživanja pokazuju kako su za radno mjesto u državnom i javnom sektoru i dalje neophodne porodične ili prijateljske veze, kao i da većina ljudi političku privrženost smatra sigurnim putem ka mjesečnim primanjima. To je uzrokovano, smatra Vuković, činjenicom da su najveći problemi koje mladi imaju nezaposlenost, neinformisanost i nedostatak motivacije.

Rade oni koji imaju podršku građana?

„Politička stranka kandidovanjem programa u predizbornim kampanjama kandiduje i ljude koji će taj program realizovati nakon preuzimanja odgovornosti“, kaže je Maja Videnović, šefica Informativne službe Demokratske stranke i poslanica u Skupštini Srbije.

„Svakako da određene pozicije nakon izbornih ciklusa zauzimaju ljudi koji su dobili podršku od građana, ali tu nije riječ o zapošljavanju preko stranke. Svjedoci smo da i danas postoje slučajevi zaposlenje preko partijskih veza ali Demokratska stranka apsolutno ne funkcioniše na taj način. Mi se snažno zalažemo za društvo jednakih šansi za sve građane“, tvrdi Maja Videnović.

Priklanjanje stranci kao trgovina

Psiholog Prvoslav Plavšić, skreće pažnju da sve više preovlađuje direktna veza između bavljenja nekom politikom i šansi da se čovjek zaposli. „Preovlađuje stav da je veoma rasprostranjena pojava da samo, ako si član neke uticajne stranke, možeš da nađeš posao. Stručnjaci to smatraju dijelom tzv. partokratske kulture, a građani jednostavno kažu da se prvo moraš učlaniti u neku stranku pa tek onda konkurisati za neko radno mjesto“, kaže Plavšić.

„U sociopsihološkom smislu to stvara jednu izvitoperenu sliku gdje suština aktiviteta jednog građanina nije u njegovom zalaganju za neku politiku, nego u njegovom priklanjanju određenoj politici. Opredjeljuje se za one koji više nude i više daju, odnosno neposredno uzvraćaju, što je gola pragmatičnost i neka vrsta trgovine“, kaže Plavšić.

On je istakao da se zdrav pojedinac buni protiv ove pojave, a onaj ko je već slomljen opravdava svoj slučaj mnoštvom drugih, sličnih. Stariji su umorni od toga, mladi razočarani. Većina to shvata kao vrstu sudbine, mada iza svega stoji eho koji glasi: „Posla nema“. Svakako, uz dodatak: „Osim ako nisi sa nama...“

Autorka: Maja Radu

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić