1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Otvoreni dom za zaljubljenike u ples

Nevena Šarenac10. decembar 2014.

Muzej plesa u Kelnu prava je adresa za zaljubljenike u tu vrstu umetničkog izražavanja. Lepota plesa, kao iskonske potrebe za kreativnošću, leži u univerzalnosti koja prevazilazi političke, kulturne i etičke razlike.

https://p.dw.com/p/1E1yr
Einzigartige Museen in Bonn und Köln Tanzmuseum des Deutschen Tanzarchivs Köln
Foto: Tanzmuseum des Deutschen Tanzarchivs Köln/DW/N. Sarenac

Grad na Rajni jedan je od retkih koji s ponosom može da se pohvali da ima Muzej plesa, osnovan 1997. godine u okviru Nemačkog arhiva plesa. Kao sedište informacija, dokumentacije i istraživanja, Nemački arhiv plesa je institucija od nacionalnog značaja i deo je globalne mreže čiji je cilj očuvanje znanja o plesu.

Ples – dobra nemačka tradicija

Zasluge za osnivanje Arhiva pripadaju učitelju i plesaču Kurtu Petersu. Po završetku Drugog svetskog rata, taj mladić vratio se iz zarobljeništva u Nemačku s jasnim ciljem: država treba da ima muzej plesa. Pomalo neobično za posleratno vreme, u kojem su nužniji bili, na primer, stanovi za izbeglice i prognanike. No, Peters je mislio o ključnim činjenicama: ako želimo da ponovo izgradimo Nemačku, moramo se vratiti njenoj dobroj tradiciji. Pre dolaska nacista na vlast, u Nemačkoj je postojala avangardni, moderan, izražajan i slobodan ples. Peters je želio da stvori arhiv plesa po uzoru na onaj iz tridesetih godina u Berlinu, koji je nažalost uništen tokom Drugog svetskog rata. Najpre je osnovao stručni časopis „Arhiv plesa“.

Tanzmuseum des Deutschen Tanzarchivs Köln Thomas Thorausch
Tomas ToraušFoto: Nevena Sarenac

„Možete pretpostaviti šta se onda dogodilo. Pozorišta su mu slala reklame i letke, kritičari su bili srećni jer ponovo imaju stručni časopis u kojem mogu da pišu duže članke, za razliku od dnevnih novina, a fotografi su se radovali jer će neko da kupuje njihove fotografije. Kurt Peters se na brojnim plesni priredbama, javnim raspravama i sednicama sindikata zalagao za veća prava plesača i plesačica. Ljudi su prepoznali njegov trud i nudili mu određene predmete za arhiv. Tako je nastala privatna zbirka arhiva u Hamburgu. A kada je šezdesetih godina Keln postao 'grad plesa', Peters je odlučio da se preseli u grad na Rajni“, priča za DW Tomas Torauš, zamenik direktora Nemačkog arhiva plesa.

Vizionari su idealisti i sanjari. Peters jednostavno nije mislio na budućnost i nije uspeo da svoj arhiv „usidri“ na nekom univerzitetu, gradskoj biblioteci ili arhivi. Razmišljao je čak i o prodaji zbirke, ali uticajni ljudi u Kelnu su se tome usprotivili jer su znali da tu specifičnost moraju da sačuvaju u svom gradu. Odlučeno je da banka Šparkase Keln-Bon otkupi zbirku, sačuva je, proširi i nadogradi. Tako je ostalo do danas. Arhiv plesa finansiraju fondacije kulture spomenute banke i grad Keln. Peters je uvek govorio da se blago Arhiva ne treba čuvati samo za sebe, već da Arhiv i Muzej moraju da budu otvoreni i dostupni svima, kako bi se nešto učinilo za ples. „Zato nam je drago da smo ostvarili njegovu viziju“, ističe Torauš.

Raj za ljubitelje plesa

Muzej u Kelnu pravi je raj za ljubitelje plesa. On sadrži najveću zbirku o istoriji plesa u Evropi, s više od 400 predmeta, pisama, slika i skica umetnika, pisaca, kritičara, koreografa i pedagoga. „Osim toga, imamo i sopstvenu zbirku o plesu, više od 800 kostima i plakata. U našoj arhivi je i više od 4.000 filmova o plesu“, navodi zamenik direktora Nemačkog arhiva plesa. Arhiv i Muzej plesa otvoreni su kako za naučnike, tako i za sve zainteresovane ljude. Torauš je zadovoljan posetom uz konstataciju da zaposleni u toj instituciji aktivno rade na poboljšanju ponude Muzeja i Arhiva. „Organizujemo muzejsko-pedagoški program za decu i mlade, kao i kurseve plesa gde polaznici mogu da saznaju o istoriji plesa, probaju da plešu klasičan balet, ali i moderne plesove poput hip-hopa. Često ugostimo i razne plesače i koreografe kako bi oni predstavili svoje projekte. Dakle, neprestano pokušavamo da dovedemo ljude u Muzej i pružimo dom plesnom miljeu“, objašnjava on.

Jezik plesa ne poznaje granice

Tanzmuseum des Deutschen Tanzarchivs Köln Gramofon
Muzika za ples je ne tako davno stizala sa gramofonaFoto: Nevena Sarenac

Torauš citira jednu japansku balerinu: „Jezik plesa je beskrajan jer ljudske emocije odražava kroz pokret. On dopire do ljudi bez obzira na njihovu klasnu, nacionalnu i versku pripadnost, bez obzira na njihovo obrazovanje.“ Ples je internacionalna umetnost, pa se ne može sa sigurnošću reći koji plesovi su najčešći u Nemačkoj. „Postoji mnogo narodnih plesova, a upravo je lepota umetnosti u tome što se zasniva na folklornim igrama, a ujedno je i međunarodna“, kaže Torauš.

U Muzeju postoji i izložba o modi i plesu. „Ona uključuje plesove od valcera do hip-hopa – sve se pleše u Nemačkoj. Arhiv je također fokusiran na umetnički ples na pozornici, gde nastupaju pravi umetnici. U nemačkim gradovima kao što su Hamburg, Berlin, Diseldorf, Štutgart ili Minhen postoji tradicija klasičnog baleta, ali i moderni ples kojim se bave na stotine grupa u našoj zemlji“, ukazuje Torauš.

Saradnja sa Gete-institutom

Arhiv i Muzej plesa saradnju sa Gote-institutom baziraju na potražnji za „plesom na licu mesta“. „Na poziv Gete-instituta pre nekoliko godina sam bio gost u Kairu jer je tamo postojalo interesovanje za savremene plesove. Oni su takođe želeli da izgrade arhiv umetnosti u arapskim zemljama. Boravio sam i u Krakovu gde smo po 14. put predstavili program plesnog filma. Godinama razvijamo kontakte i trudimo se da na licu mesta podržimo ljude koji su oduševljeni plesom ili arhivom“, priča Torauš i ističe da se upravo zahvaljujući takvim kontaktima Arhiv i Muzej nadograđuju, a Gete-institut je odlično mesto i prava adresa za inicijative iz određenih država. „Sa sobom nosimo blaga Nemačke, tako da se na licu mesta razvija saradnja i odlične ustanove“, zaključuje zamenik direktora Nemačkog arhiva plesa.