Otkrivena tajna iskopanja na Trgu Bosne i Hercegovine

Interventne ekipe su izašle na teren i zabadaju željezne stubove u srce Sarajeva kao glogov kolac u mrtvački sanduk.

O čemu se radi?

Običan prolaznik pomisliće prvo da su pod težinom tog zdanja većeg od Trebevića svuda naokolo pupucale vodovodne i kanalizacione cijevi. Nekako bi u tome vidio pravdu za sve one stanare Marindvora kojima je vizija arhitekte pretvorila jug u sjever. Oni sigurno ne misle da je ljepota u visini.

(Pravo na oboren pogled jedina je vertikala sarajevskog urbanizma.)

Ali statiku su radili vrsni inžinjeri i nema govora da El-Šitanik tone. Prije će biti da ta stvar ima veze sa kamenom iz nekog neošitskog nalazišta. Iako se i to čini nevjerovatnim, da pored pet miliona tona betona, stakla i čelika, statički problem dolazi od pet kubnih metara siporexa.

Ali statika nije zajebancija. Živimo u vremenu kad je sve sa svim u vezi, kad leptir mahne krilom u Indoneziji, izazove tajfun na Floridi!

Uostalom, ima li taj kenotafnjak svu građevinsku dokumentaciju? Je li urađena geološka studija, kad se postavljao? Je li neko izračunao koliko su teški svi ti konji na njemu, kuće, divljač, oružje i ljudi, cijeli taj srednji vijek u kojem Bosna, kao kornjača u oklopu, trči maraton s preponama?

Ili je tradicija iznad statike, matematike i zakona?

Pa onda nije protivzakonito ni pretući čovjeka kad je na strani zakona a protiv tradicije. Naprimjer, ženu u vezi s drugom ženom, koja u subotu popodne dođe u Kriterion na program filmskog queer-festivala.

Neće baš biti da se od težine ovog stećka nije iskrivila i slika svijeta iza maske napadača pod kapuljačom.

Prosto: ne može se gradski novac ulagati u srednjovjekovni siporex umjesto u školske krede a onda očekivati od mladih ljudi da više vjeruju riječima nego nasilju. Ne može se od grada u kotlini napraviti kalup za kuglof, a onda očekivati od njegove omladine da šire horizont. I treba imati kao njegova gradska uprava liliputanske moralne kriterije pa se ne pojaviti u nedjelju Kriterionu, ne pretvoriti svojim gestom to kino u gradsku vijećnicu. (Zaista, gore je izgubiti birače nego dušu.)

Najzad, šta je tradicija? Busati se u prsa da si potomak Bogu milih, koje su sakatili i protjerivali preko pola Balkana, a onda svoju Bogu milu pitomost demonstrirati gazeći pedere? Ili izaći čist iz bogomolje, a onda pljuvačkom prati lica svih koji u njoj nisu bili? Ili četiri godine živjeti pod granatama i na nišanu snajpera, a onda navući vojničke čarape na glavu i razvaljivati pedere i Kriterion, jer tamo nema ljudskog življa mnogo?

Tradicija je memljiv podrum ispunjen kiselim zadahom intelektualne truleži na kojem koljenovići i dokoljenovići zidaju staklene čardake i na nebu i na zemlji. Ona je precijenjena izmišljotina, priča sa sretnim krajem u kojoj ginu svi osim pripovjedača, zlatna žica u rudniku budžeta iz koje moralni gnomi kuju svoje političke karijere, inspiracija za mrtvorođene umjetnosti, tapija na teror nad slabijim i drugačijim.

Zato možda ova jama koja se kopa pored stećka na Marijindvoru nema veze ni sa kakvom statikom, ni sa pucanjem cijevi, ni sa slijeganjem tla, nego se to olimpijski grad sprema za Merlinku, da je/ga baci unutra, zagrne ilovačom i tako onda vrati stećak u prvobitnu namjenu - nadgornjaka.

Na kojem će onda pjesnik za honorar napisati: Ni mrava ne zgazi a ubi ga gnom.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović