1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Opozicionar, domaći neplaćenik!

30. decembar 2013.

U svojoj najnovijoj kolumni, Jovan Nikolić za DW piše: Stajao sam pod prozorom starinske kuće moga upravnika koji mi je upravo iznosio završne detalje u dogovaranju proslave 6. maja u dečjoj školi...

https://p.dw.com/p/1AiSh

Jovan Nikolić

– Ne ide da protestvujemo i da slavimo u isti dan - pamtim da mi je rekao naslonjen na prozorsku dasku.

– Ali, ti znaš - odgovorio sam - da su rasistički ispadi ove godine u alarmantnoj ekspanziji. Neko mora da ih upozori, svi drugi ne mrdaju ušima, to ksenofobima i rasistima upravo odgovara, oni računaju na nemoć i nezainteresovanost polupismenih u svim tim pseudo organizacijama u Evropi.

– Znam, znam – gotovo je zavapio - da, ja vidim stvari na isti način kao i ti, ali mislim da se ljudi naprosto neće odazvati pozivu na proteste, na dan svoje kućne slave. U to sam siguran. Zato ti predlažem da se ohladiš i da najpre organizujemo prvu veliku i javnu proslavu za decu i njihove roditelje, a tvoja ideja za tihi, bezglasni marš ulicama grada neka ostane recimo za početak aprila…

U tom sam čuo taj ledeni glas iza mojih leđa koga pamtim još za noćnih mora iz kojih sam se budio da promenim jastuk mokar od znoja. Izgovorio je moje ime. Dao mi je znak da priđem automobilu.

- Hajde da te odbacim, dodao je sporo i ledeno.

– Gde ćeš to da me odbaciš, ne ide mi se baš nigde, upravo razgovaram - osetio sam da mi se ruke tresu.

– Ajde, ajde, samo ćemo da porazgovaramo, napravićemo koji krug pa ću te vratiti – pretpostavljao sam da u drugoj ruci, položenoj na krilo drži pištolj sa prigušivačem.

Obratio sam se panično upravniku na prozoru – ovaj čovek u automobilu je policajac, upravo me kidnapuje. Zapamti broj registracije i alarmiraj policiju – okrenuo se i uputio ka neznancu. Osetio sam probadanje u kičmi, noge su počele da otkazuju. Ne smem pokazati strah, ponavljao sam u sebi, znao sam da će biti teško da odglumim prisebnost, ali on nije smeo da vidi moj strah. Moram da se priberem i da se setim kome sam sve uputio pisma da me već dugo prate i da sam ih već nekoliko puta provalio i napravio majmunima. Ne smem ni da pretpostavim koliki je bes u njima i kako će se iživljavati nadamnom kada im dopadnem ruku. Evo upravo sam im dopao.

Deutschland Symbolbild Spion mit Hut
Foto: Fotolia/julia_freeman

Kakvu sam neverovatnu glupost napravio što sam ušao u automobil. Iznenađuje me lakoća sa kojom sam pristao da pođem sa njim. Zašto nisam pružio otpor zaboga, sad je možda već dockan za bilo šta.

– U onoj crvenoj zgradi stanovali su moj ujak i njegova druga žena - otpočeo je razgovor zastavši na semaforu kod crkve Svetih Apostola.

- Jesu li tvoji ujaci još živi?

– Koji ujaci ? – osetio sam kako mi gore uši.

- Mislim na onu dvojicu u Australiji, Mihajla i Tihomira. Znao sam da hoće da mi pokaže koliko, do detalja znaju sve o meni i mojim bližnjima. Znao sam da zna da ja takođe znam da oni sve znaju.

- Koliko dugo sam „pod merama“?

- Tačno onoliko koliko dugo već sumnjaš da jesi.

Znači bio sam u pravu, pomislio sam, bio sam čitavo vreme prokleto u pravu! A niko mi od prijatelja nije verovao, niko mi nikada nije verovao! Moja žena me ismevala da imam napade paranoje, kada sam joj govorio da me prate…

- I kao što vidiš, bio si u pravu - pročitao mi je misao - ali čovek, kako to biva u životu, od toga na kraju nema ništa. – Na koji kraj misliš, treba da razumem da je to već došao taj kraj od koga nemam ništa? Ne, ne, ne, ne, nemoj da donosiš pogrešne zaključke pre vremena zar nisi opazio da te vozim kući?

Ne postoji mogućnost da ga šutnem u jajca iz ovog položaja. Nemam dovoljno zamaha ni da ga udarim iz sve snage u glavu. Ne znam ni koliko imam snage u udarcu da bih mu iole naudio. Čak su mi i u mislima ruke bile kao paralizovane. Osetio sam hladan znoj po vratu, samo da me ne stigne panika, osećaj beznadežnosti. Suva su mi usta. Kako da baš danas nisam uzeo nikakvo piće.

– Daj zemljače, opusti se, nema da ti fali dlaka sa glave dok si sa mnom, ja ti garantujem.

On mi garantuje, čuj, moj „zemljak“ meni garantuje.

Nisam primetio nikakav naglasak u njegovom govoru da bih mogao da lociram iz kog je kraja moj „zemljak“ u čiji sam automobil upao tako nesmotreno i olako kao mušica u lavabo.

– A šta ti zapravo hoćeš od mene zemljače, zemljanine, zemo?

– Ja? Bože sačuvaj, ja od tebe ne tražim ništa više nego da se provozamo i porazgovaramo. A oni koji hoće od tebe nešto, nije baš da neće.

– A oni su? Ko su to oni? „Služba“?

Zaustavio je vozilo na kraju ulice u kojoj sam stanovao. Okrenuo je prvi put reptilsko lice ka meni i prosiktao

- Oni su ljudi koji časno obavljaju svoju dužnost zaštite ustavnog poretka države čiji smo građani ti i ja zemljače!

* * *

Sećam se tvog intervjua u petak 1. Avgusta 1997. u dnevnim novinama „Danas“, jedinim opozicionim novinama u Srbiji. Tada si izjavio nešto što je izazvalo uzbunu u službi, mislim da je i Predsednik tada pobesneo. Kazao si:

Jovan Nikolic
Jovan NikolićFoto: DW

„Ja samo vidim jednu gomilu ljudi - nevoljnika koji se bave takozvanom politikom i unesrećuju druge ljude. Zato mislim da treba uvesti zabranu bavljenja politikom na ovim prostorima, da treba uvesti moratorijum na politiku. Jer očigledno je da se ovde politikom bave ljudi koje je život u nekom trenutku žestoko oštetio, te je njihovo bavljenje politikom čist sadizam… sve što postoji u ovom trenutku ozračeno je političkom patologijom i to je naš Černobilj. Politiku treba zabraniti ne zato što se njome bave neuki i neuračunljivi, patološki tipovi, ne samo što je ona u njihovoj interpretaciji perverzna, već pre svega zato što je smrtonosna.

– Još si na jednom mestu rekao:

Pokatkad izađem, špijuniram naokolo, jer ja sam špijun organizacije koja se zove Jovan Nikolić i špijuniram u svoju ličnu korist… ja sam domaći neplaćenik.“

- E, mislim da je to bio prst u oko. Mogu da zamislim Predsednika kako je poderao tu stranu i tvoju fotografiju na njoj. Tada si bio veoma blizu, već su spremili tvoje likvidatore. Još si se zavitlavao tamo u klubu studenata tehnike utorkom sa tvojim imitacijama, kada si imitirao kako peva Predsednik, pa ti i to bilo malo te si imitirao duet. Kao pevaju pesmu Jure Stublića, Predsednik i Jovanka Broz. Dobro, tamo nije moglo da stane više od stotinu posetilaca i to nije bilo od velikog prioriteta za nas.

– Kako nije, viđani su vaši ljudi i tamo?! – Samo pratioci i informatori.

- Kada ste otvorili fasciklu za moj „slučaj“?

– Mislim da je to bilo u februaru 1990. Kada su u Književnim novinama objavili tvoju pesmu „Koža i so“. Tamo si pomenuo da rumunske izbeglice, naše vlasti vraćaju natrag u zamenu za vagon soli po čoveku. To je tada bila strogo poverljiva tajna koju su znali samo najbliži Titovi saradnici. Postavljeno je pitanje kako si dospeo do te informacije, pa smo proveravali krugove u kojima si se kretao. U Udruženju književnika imamo veliki broj informatora i provokatora, saradnika službe, pa ti je jedan dodeljen da ti se približi tako što će ti laskati. I tu si se upecao kao mladi som. Znali smo šta doručkuješ. Počeo sam da se smejem, pomislio sam da se nalazimo usred predstave „Profesionalac“.

Ovde si doduše imao zapažen i od svih odobravan skandal u Berlinu kada si napustio književno veče zbog provokacije one Hrvatice. To će ti umnogome olakšati uprkos tome da si i ovde nastavio da kenjaš sa tvojim svakodnevnim komentarima. Da zlo bude veće ustremio si se na jednog čoveka kome se to ni malo ne dopada. Sta ti je trebao ovaj poslednji od pre neki dan, opet u „Danas-u“, kojim si stvarno preterao:

„Belodano je da vas interesuje isključivo osveta i revanšizam svemu i svima koji su bili pripadnici one druge Srbije, koja vas neće. Koja vas lično, naročito i nikada nije htela, jer ste, da vas podsetim sve moguće izbore na kojima ste bili učesnik izgubili do nogu. Da li ste sada u prilici da sve te poraze pretvorite u lažnu pobedu, lažnim klakerima, lažnim izjavama, lažnim istraživanjima laži-agencija? Da li je to normalno?

Ne, Nikako nećete moci da lažete još dugo i da mažete one nepismene i nedotupavne. Znate vi odlično koje je vase biračko telo. Vama narod nije dao te silne mandate koje ste tako pohlepno izvoleli prisvojiti. Dao vam je vas "politički otac". I zbog toga ste besni na one druge, koje ne možete da kupite, koji vas preziru koji vas se gade. Među te spadam i ja i pozivam vas ovim otvorenim pismom da prestanete više da se cirkusanišete i da vređate zdravu pamet ove zemlje. Niko ovde nije vaš poligon za vežbanje vaše bolesne narcisoidnosti i vlastohlepljivosti. Neko vam napokon uskoro mora stati na put i demaskirati vašu jeftinu ali posledično veoma opasnu igrariju. Mislim da je ovom narodu to jasno. Da li je i vama jasno gospodine ministre?!

- Ako misliš da radiš neku veliku stvar, grdno si se zajebao. To tamo, gde pišeš tvoje bljuvotine je kao bazen sa peskom za kučiće. Svrate, onjuše popiške se, pokake i to je maksimum njegovog značenja. Međutim ti si počeo da preteruješ, da se preseravaš. I to se neće dobro završiti ako budeš nastavio. Ne znam da li sam bio dovoljno jasan. Današnji susret shvati kao poslednju opomenu. Srećan si koliko si težak, a težak si za dvojicu.

Pa, čemu imam da zahvalim na tolikoj milosti? Sunarodnici smo po krvi i poreklu… moji su preci bili robovi u Transilvanji ako shvataš šta hoću da ti kažem …zemljače !

* * *

U onoj garaži - pokazao je rukom - bilo je parkirano vozilo opremljeno antenama i aparatima iz koga su prisluškivani svi tvoji razgovori. Svi tvoji telefoni, a promenio si ih najmanje trideset, takodje su bili pod prismotrom, ali to si i sam znao i voleo si neprestano da se zezaš na račun prisluškivača.

Deutschland Symbolbild Spion mit Fernrohr
Foto: picture-alliance/dpa

– Mislili smo da si opasno lukav i da sa namerom tako često menjaš telefone. Nismo znali da si običan mamlaz koji gubi svoje stvari. Onu metalnu stvarčicu što sam je pronašao u tašni, jeli i to bio prisluškivač? Ko mi je to poturio, neko od mojih kolega radi za vas?

– To ne očekuj da ti ja kažem, šta si uradio sa tom stvarčicom? Moja žena je bacila, mada sam ja hteo da je odnese...

- Dobro je uradila tvoja žena. To nije bio prislušni uređaj već metal sa radioaktivnim materijalom Cezijum 3.

– To je koristila Sekuritatea? Tačno. Nije ti palo na pamet da proveriš poreklo dvaju istih hemijskih olovaka?

- Nisam dugo zavirivao u tašnu za olovke.

– Nemoj ni u buduće.

– Zašto?

– Bolje.

- A zašto mi sada sve to govorite, treba li da zaključim da više nisam pod merama ili da ćeš da me skenjaš, pa, svejedno, mrtva usta ne govore?

- Da je neko hteo da te skenja mogao je to da učini već više puta do sada bez imalo napora. Proveren si u svim pravcima i utvrđeno je da nemaš kontakata sa neprijateljskom emigracijom, niti sa stranim špijunskim agenturama. Žali Bože truda i radnih sati. Sve početne indicije su govorile da si opasan i nepredvidljiv neprijatelj, strani plaćenik. Putovao si u Vašington, bio u Stejt departmentu, bio u OEBS-u u Varšavi, u Parizu smo te pratili i u Helsinkiju… putovao si samo u Pariz, preko deset puta, u Avinjon, u Bretanju dva puta, u Provansu… bio si član demokratske stranke, Udruženja književnika u Francuskoj 7…

- Nisam više izbacili su me i jedni i drugi jer nisam plaćao članarinu…

- Nemoj da me zajebavaš! Uživao si stipendije u Berlinu, ovde dobijao neke nagrade, nije to bilo bez nečeg…

- Izvini što te prekidam, ali mene sad sve ovo što govoriš podseća na situaciju iz drama Dušana Kovačevića.

– Znaš li ti koliko je državnih para potrošeno uludo na tvoj slučaj? Trebalo nam je toliko godina dok nismo sklopili kockice i proverili svaki detalj i utvrdili da si obična opozionarska budala koja zbog svojeg namćorskog karaktera hoće da se tera sa vlastima u svojoj državi ! Znaš li koliko koštaš našu zemlju, budžet iz sredstava građana, radnih ljudi? Ko će to da nadoknadi?

– Ja imam kod sebe nešto malo sitnine…

- Izlazi napolje! – podigao je prvi put glas na mene.

Onaj poziv na priredbu u Konzulatu - zastao sam na vratima, odložen je… mislio sam da će mi možda tamo nešto sipati u piće.

– Negativno. Bilo je u planu, da te tamo tajno u kancelariji vicekonzula, na tvoje veliko iznenađenje dočeka lično ministar i da te vlastoručno prebije. Zaključili smo da bi to bilo najveće moguće poniženje za tebe, a za njega najveća moguća satisfakcija.

- I, zašto ste odustali?

- Odložili smo… zbog smrti tvoje majke, kretenu. Ko ti je kazao da smo odustali?!