1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

'Svi ćemo ovdje još crknuti'

Juliane Metzker, Arsal/A. Šubić18. prosinca 2014

Sudionici konferencije o Siriji u Berlinu pred očima moraju imati i nesretnu sudbinu tisuća izbjeglica iz te zemlje. Mi smo posjetili jedan logor u Libanonu u kojem se izbjeglice već mjesecima bore za preživljavanje.

https://p.dw.com/p/1E64q
Izbjeglice u Arsalu
Foto: Jamil Itani

U malenom libanonskom mjestašcu Arsalu u blizini granice sa Sirijom je živo kao u košnici. Stalno se nebrojene Toyote sa zatamnjenim staklima, velika terenska vozila i bučni motocikli naguravaju po labirintu uskih ulica i jure po cestama bez asfalta.

Neka vozila imaju registarske oznake Libanona, ali većina ih ima sirijske. To ima svoj razlog: od izbijanja rata u Siriji je više od 100 tisuća Sirijaca pobjeglo u Arsal, a svakog dana dolaze nove izbjeglice. Tamo živi upola manje Libanonaca i kuće starosjedioca se čine izgubljenima u moru novih šatora.

U jednom od tih izbjegličkih šatora živi i Mustafa. Taj 27-godišnjak je pobjegao iz razorenog Homsa i kada je stigao u Arsal mislio je da je najgore iza njega. Dobio je šator za svoju peteročlanu obitelj i pomoć od UNHCR-a. Sve to nije bilo mnogo, ali je bilo dovoljno da se nekako preživi.

Danas, godinu dana nakon što je došao, izgubio je svaku nadu. U međuvremenu je opet izgubio sve što je imao: već u proljeće se čulo da su u brda oko Arsala već došli borci sirijske Fronte Nusre i Islamističke države, a u kolovozu su se bitke terorista s libanonskom vojskom proširile sve do središta Arsala.

Arsal
U Arsalu se u moru šatora još jedva vide kuće libanonskih starosjediocaFoto: Juliane Metzker

Po drugi put bez ičega

Izbjeglice iz Sirije su dospjeli između dvije vatre: "Pucalo se na naš logor i morali smo bježati da bi spasili goli život. Iz daljine smo odjednom vidjeli kako svi naši šatori gore", žali se Mustafa. Dan kada je i posljednje što je imao nestalo u plamenu neće nikada zaboraviti. Pet dana su trajale borbe libanonske vojske s borcima iz Sirije, pet dana u kojima su on i njegova obitelj morali izdržati u jednoj napuštenoj zgradi bez hrane i vode. "Svaki dan su djeca plakala od gladi i žeđi. Tražili su da im dam nešto za jesti. Ja sam im stalno morao ponavljati da će me, ako izađem, ubiti snajperisti", kaže Mustafa.

Nakon borbi su se uvelike pogoršali odnosi između libanonskih vojnika i izbjeglica u gradu. Osobito zato jer su sirijski islamisti zarobili nekoliko desetaka libanonskih vojnika. "Vojska je nakon toga sve nas Sirijce okrivljavala za to što se dogodilo. Optuživali su nas da smo zapravo u komplotu s džihadistima", svjedoči Mustafa. "Mnogi od nas su bili uhićeni i saslušavani. Zašto? Što smo učinili, osim što smo pobjegli da bismo spasili živu glavu?"

Mustafa i njegova obitelj su tako opet ostali bez krova nad glavom, ali ovoga puta je bilo još gore. Mogao je dobiti šator, ali samo ako plati - preračunato - oko 120 eura, iznos koji je za Mustafu nedostižan. Na kraju mu je pomogla jedna libanonska nevladina organizacija, Union of Relief and Development Associoations URDA koja im sada plaća smještaj u logoru gdje je i prije bio njihov šator.

Libanonska vojska u Arsalu
Od borbi ovog ljeta je sve postalo još gore, osobito odnosi Libanonaca prema izbjeglicamaFoto: AFP/Getty Images

Od UNHCR-a više ni traga

Humanitarna organizacija Ujedinjenih naroda UNHCR i sve druge međunarodne organizacije su praktično nestale iz Arsala još otkako su ljetos tu vođene borbe. Naravno da je to glavna tema razgovora u dugim danima i još dužim noćima izbjeglica pa tako i Samar i tete njezinog muža Šarihan i njezine prijateljice Iman. "Kako ćemo preživjeti zimu? Nemamo benzina za peć, nedostaje nam hrane, pokrivača, tepiha i cipela za našu djecu", žali se Samar i pokazuje na sandalice svog trogodišnjeg sinčića pune rupa.

Sudbina Samar je još jedna u moru tragičnih koje se mogu naći u Arsalu - jedna tužnija od druge. Njezin muž je prošle godine preživio moždani udar, ali je ostao nepokretan i nesposoban da se brine za obitelj. Kad su im se zalihe primakle kraju, nakon borbi se sama uputila u Zahle, glavni grad te pokrajine gdje je još uvijek ured UNHCR-a. Ali nije stigla daleko. Na nadzornoj postaji pred Arsalom su je zaustavili libanonski vojnici: "Tražili su me nekakve dokumente koje nisam niti imala niti sam znala da postoje. Onda su me poslali nazad u logor", svjedoči Samar.

"Za nas i za djecu je Arsal zapravo golemi zatvor na otvorenom. Ne možemo se vratiti u Siriju niti možemo otići negdje drugdje u Libanonu. Svi ćemo ovdje još pocrkavati", žali se Iman. I ona je mlada majka i u naručju drži svog petogodišnjeg sina. Mališan jako škilji na lijevo oko i to je počelo tek prije nekoliko dana. Iman se užasno brine i svakako ga je htjela odvesti nekom okulistu u Bejrutu. Ali i nju su zaustavili vojnici na izlazu iz grada.

Mališani na zgarištu logora u Arsalu ovoga ljeta
Mnogima je vatra progutala i posljednje što su imaliFoto: Reuters

U Siriji mučen, u Libanonu pati

U susjednom šatoru Abu Ahmad kleči na prostirci na podu. I on hitno treba liječničku pomoć, jer je 47-godišnjak gotovo potpuno izgubio moć govora. Razlog je bila upala grla koja nije bila liječena pa u šator dolazi i Mustafa da nam "prevodi" što Ahmad kaže - njegove šuškave riječi jedva mogu razumjeti oni koji nisu navikli slušati bolesnika.

Abu Ahmad potječe iz Qusaira u Siriji, svojedobnog uporišta pobunjenika i Vojske slobodne Sirije. Prije otprilike godinu i pol su jedinice regularne, Asadove vojske osvojile Qusair uz pomoć libanonskog Hizbolaha. U Abu Ahmadovu kuću je upalo više od pedeset vojnika da bi ga uhvatili. Zašto, to niti danas ne zna. Tvrdi kako nema nikakve veze sa sirijskom oporbom. Otvara usta i pokazuje nam čeljust u kojoj još jedva da ima zuba. Zube su mu izvadili za vrijeme mučenja, palili su mu ruke i mučili ga elektrošokovima.

Sedam mjeseci su ga mučili svaki dan, kaže Abu Ahmad. A onda su ga jednostavno pustili na slobodu u blizini granice sa Libanonom. "U zatvoru se razbolio i od onda više ne može govoriti", objašnjava nam Mustafa. Abu Ahmad se i u Arsalu opet osjeća kao u zatvoru. Ako opet izbiju borbe, on i tisuće drugih izbjeglica sjede u zamci. Naravno da njihovi šatori nisu nikakva zaštita od metaka, raketa i granata. Mustafa zaključuje: "Pobjegli smo iz Sirije zbog rata. Ali rat nam je za petama."