1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Odžak, o životu i smislu

Nenad Veličković20. juni 2014

Putopisna reportaža sa sjevera Bosne iz koje će čitalac otkriti kakve veze Odžak ima sa jajima, u šta gleda Musa Ćazim Ćatić, zašto psi uče lakše nego ljudi i po kome će se zvati gradska biblioteka.

https://p.dw.com/p/1CLuo
Foto: DW/Nenad Velickovic

Sa jedne strane nasipa po čijem sljemenu je nasut uzak šljunčan put je korito Save, sa druge njive zacementirane naplavljenim muljem, ispred Čokoljuba bageri i buldožeri saniraju pukotinu u nasipu, i dalje više nema, iza njega je put zatrpan džinovskim krtičnjakom.

A samo pet minuta ranije vozili smo asfaltom riješeni da odustanemo od potrage za vilom u kojoj je potpisan Prudski sporazum, svratimo na po još jedno piće, i za dana krenemo kući. Kako smo se našli u tom bezizlazu?

Cilj je putovanja bio daleko skromniji: uvjeriti se svojim očima da se Bosna u Savu ne ulijeva kod Orašja nego kod Šamca. A to opet samo kao dio obilaska Odžaka, manjeg od dva gradića u najmanjoj bosanskohercegovačkoj županiji. (Na karti BiH ona je predstavljena s dvije fleke nepravilnog oblika, tako da svoj drugi naziv, Tuđmanova jaja, više duguje sarkazmu lokalne ljevice nego stvarnoj sličnosti s predsjednikovim klik-klakom.)

Panorama Bild bosnisch-herzegowinische Stadt Odzak
Odžak sa okolnim naseljima ima oko 7.000 stanovnikaFoto: DW/Nenad Velickovic

Sam gradić s okolnim naseljima nema više od 7.000 stanovnika, iako se ljeti, za vrijeme izbora ili popisa, taj broj znatnije uveća. U ratu je bio pod kontrolom vojske RS-a, i naseljen srpskim izbjeglicama. Nakon dejtonskog raskusurivanja, pripao je hrvatskoj strani, ali su se u njega u približno jednakom broju vratili i Bošnjaci. Zatekli su, po dobrim starim običajima civilnog ratovanja, devastirane kuće. Sve što je vrijedilo, uključujući i česme u zidovima, zahodske školjke, utičnice, drvenariju, sve je to bilo uredno povađeno i odvezeno, a ono što se nije moglo nositi bilo je polupano (npr. pločice, maljevima). Taj stepen uništenja nije bila u stanju dosegnuti ni nedavna poplava. (Ali o njoj kasnije.)

Turizam i industrija

Vlast u gradu dugo vremena držala je čvrsto HDZ, dok joj se umjesto lažne opozicije (SDA) nije suprotstavila prava (HDZ 1990). Rezultat borbe dva HDZ-a je prvi načelnik Bošnjak. Činjenica da je u međuvremenu u Zenici odbranio i doktorsku tezu pod naslovom Menadžment inovacija u funkciji poslovne uspješnosti organizacija u turističkoj industriji Bosne i Hercegovine mogla bi biti razlog za optimizam u gradu koji nema ni turizam ni industriju. (Ako se ne računa preduzeće Strolit, sa sto radnika, par stolarija i tvornica gornjih dijelova obuće.) Energoinvest se danas spominje u novinama samo u oglasima o prodaji parcela s pripadajućim objektima, dok na ulazu u grad iz smjera Modriče putnike dočekuje metalni kostur nekadašnje hale za proizvodnju transformatora namijenjenih tržištu nesvrstanih zemalja. Prije rata gradski hotel punili su italijanski lovci, oduševljeni resursima odžačke fazanerije. Tada je Štulić pjevao: što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava, kad mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada. Još ranije, na zimske pripreme, tu je dolazio šampionski Željo.

Mahnmal in Odzak Musa Cazim Catic
Musa Ćazim Ćatić je rođen u OdžakuFoto: DW/Nenad Velickovic

Naravno, bilo bi previše očekivati da đaci, a pogotovo u Odžaku, čitaju na nastavi književnosti Džonija umjesto Muse Ćazima Ćatića, koji se u Odžaku rodio i završio mekteb, i čiji spomenik krasi gradski park, s vanjske strane školske ograde.

Saznanje da mjesna škola ne nosi ime mjesnog književnika (prilično rijetka pojava) otvara načelno pitanje o obrazovnoj politici koja iz svih vokalnih oruđa napada alkohol i druge poroke, ali svoje ustanove rado krsti imenima pijandura. Zašto je, naprimjer, Đura Jakšić bolje ime od Helen Keler?

Bronzani Ćatić stoji tako uvrijeđen, ne osvrće se na školu nego gleda pravo u gradsku biblioteku. Ona je trenutno zatrpana paketima humanitarne pomoći iz susjedne Hrvatske.

U kutijama su sipljive knjige, čiji se naslovi lakše čitaju sa priložene otpremnice. Pažnju privlače četiri primjerka istog: Petrović, Dragoljub, Pobuna Slovaka u Kragujevcu 1918. godine, izdanje Spomen park, 1968, dotrajalo.

Bravo za šampione humanosti!

Ljudima stradalim od poplava upravo je takva knjiga nedostajala! Nema ništa ljepše nego čitati dotrajale kupusare dok ti se pred kućom suši frižider. Mora da je dobar osjećaj učiniti smeće korisnim, tako što ga umjesto u peć ubaciš u kutije humanitarne pomoći. Možda bi lokalne šaljivdžije, a ima ih dosta i vrlo su kvalitetni, mogli pokrenuti inicijativu da se biblioteka nazove Petrović Dragoljub. Tako bi ovaj humanitarni gest kontejnerskih razmjera ostao trajno zabilježen. (Musa prekoputa klima glavom i namiguje.)

Bibliothek in Odzak
Humanitarna pomoć u gradskoj biblioteciFoto: DW/Nenad Velickovic

Takvoj se inicijativi nadležni vjerovatno ne bi suprotstavili, jer od jedanaest zaposlenih u županijskom ministarstvu kulture najmanje deset očito nema pojma da biblioteka postoji. Inače bi je, po zakonskoj obavezi, finansirali. Što zadnjih osam mjeseci ne čine. Bilo bi zanimljivo doznati kasne li jednako i njihove plaće.

Taktika šetnje po zvizdanu

Dan je vruć i sparan. U hladu ispod debelih krošnji bilo bi lakše, ali taj su prostor zaposjeli komarci. Nalijeću kao oblaci raspuhanih maslačaka. Muškarcu u bermudama dvije su ruke malo da se odbrani. Čini mu se da ako hoda sunčanom stranom ulice biće teža meta. Razumije sasvim izjavu jednog starosjedioca, koji nakon cijelog života provedenog ovdje kaže: volim više da me neko lopatom odvali nego da me ubode komarac. Ne radi se bolu, nego o bespomoćnosti. Nekakvi avioni prolete povremeno i zapraše cijeli kraj, ali ljudi se s pravom pitaju čime. Da je nešto učinkovito, barem bi se oni otrovali, ako su komarci na to već oguglali.

Odzak Markt, Bosnien und Herzegowina
Na pijaci se prodaje sve i svaštaFoto: DW/Nenad Velickovic

Četvrtak je i pazarni dan, pa taktika šetnje po zvizdanu ima pokriće u obilasku pijace. Odžak ih ima dvije. Na većoj se prodaju drva s kamiona, a osim toga i namještaj raspoređen po šljaci, zemljoradnički pribor, gusle, violina, metle, čuturice sa šahovnicama, cvijeće u saksijama, rasad, sadnice voćaka, pletene korpe, mlatilice muha, lutke u hrvatskim narodnim nošnjama, radna odjeća, ribolovački pribor, alat (lopate, sjekire, krampe, testere...), gume za bicikle, garderoba, obuća, i jedne pored drugih nogometni dresovi i navijački šalovi reprezentacija BiH i Hrvatske.

Dva su nacionalizma ovdje primjer miroljubive koegzistencije. U ratu su svi bili na istoj strani, a mnogi i u istoj vojnoj jedinici, 102. odžačkoj brigadi HVO-a, po kojoj se nekadašnji FK Jedinstvo danas zove NK Odžak 102. Za razliku od Bošnjaka iz Konjević Polja i Vrbanjaca, roditelji ovdje ne traže za svoju djecu nastavu na bosanskom jeziku, pa Odžak, protivno očekivanjima, nema dvije škole pod jednim krovom. Kako je i zašto to moguće ovdje, a nije u Stocu? Jesu li roditelji ovdje blesavi a tamo prosvijetljeni, ili ovdje prosto obrazovanje nije nastavak rata pravopisnim sredstvima?

Na manjoj od dvije pijace prodaje se hrana: lubenice iz Albanije, paradajz iz Italije, limun iz Turske, paprike iz Mađarske... Najmanje je domaćih proizvoda, što začuđuje, jer je cijeli ovaj kraj pitom i plodan. Ali mladi ne ostaju ovdje. U selima naokolo najviše je staraca. A najljepše kuće su prazne. Pripadaju dijaspori, koja će se kad ostari u inostranstvu možda vratiti. Sa stranom penzijom moguće je preživjeti baveći se voćem, povrćem i vrtlarstvom. Zemlja je sve jeftinija, i sve više se daje u najam, budzašto. Jedan od nekadašnjih bauštelaca sjeća se slavnih dana, kada su njemački radnici štrajkali da bi radili 7 umjesto 8 sati, dok je on radio 12, a štrajkao bi da radi i 14.

Titova ulica

Glavna ulica u Odžaku još se uvijek zove Titova. Razlog nije endemska jugonostalgija (endemski je ovdje samo nefritis, izazvan lošom pijaćom vodom) nego nesposobnost opštinske komisije zadužene za promjenu naziva gradskih ulica, koja skoro dvadeset godina ne uspijeva da nađe svima prihvatljiva rješenja. Navodno je posebno time iziritiran lokalni svećenik, kome ne ide u glavu da crkva može biti u Titovoj ulici. Partizani ovdje nisu naročito popularni. Na kraju Drugog svjetskog rata dosta je pripadnika ustaških i domobranskih jedinica ubijeno po najkraćem postupku. I danas ima onih koji ne bez ponosa ističu da je Berlin pao prije Odžaka.

Narod za to ima poslovicu: čega se pametan stidi, tim se budala ponosi. Naprimjer, ima navijača koji se ponose najvećom zastavom, koja kad se razvije do pune veličine, pola tribine od nje ne vidi teren. Simbolično, to i jeste smisao navijanja, biti odvojen od realnosti, i najživlji kad si pokriven zastavom.

Psi lutalice na sigurnom

Međutim, priča o životu i smislu odvešće nas nekoliko kilometara izvan grada. Započinje zapažanjem da na ulicama nema pasa lutalica, i našim nasilu duhovitim pitanjem ko su njima njihovi partizani. Ispostaviće se da su svi do jednog sklonjeni na sigurno, i da to imaju zahvaliti mladiću Zlatku Lemutu. Već i to, da neko ima privatni azil za pse (zapravo dva), i da radi posao od koga peru ruke i okreću glavu i opština i država, posvećujući se tome potpuno, i trošeći nemala sredstva na hranu i lijekove, dovoljno je da zainteresuje putopisca umornog od imbecilnog patriotizma. Ali jedan detalj u tom po sebi rijetkom i neobičnom aktivizmu izaziva nevjericu. Zlatko je, naime, paraplegičar. Nema ništa protiv da ga posjetimo u njegovom domu, u čijem je zadnjem dvorištu jedan od dva pomenuta azila.

Usput svraćamo na imanje akademskog slikara Aziza Dubrića. Iako pola kilometra udaljeno od glavnog toka rijeke Bosne, potpuno je uništeno poplavom. Do prije nekoliko dana to je bio lijep ribnjak u maloj udolini između njiva i šumaraka, okružen zelenilom, sasvim nalik oazi. Gosti su tu mogli zaboraviti na vrevu, buku, brige... Sada je sve skoreno pod sasušenim blatom; posuđe, crepovi, kore stabala, krošnje mladih voćaka, kamenje, sve je pokriveno žutom prašnjavom skramom. Neka su stabla polomljena, neka osuđena na lagano umiranje, učahurena pod nanosima sasušenog sijena ulijepljenog blatom. Sa grana trešnjice koju je slikar sam kalemio, nadajući se da će mu jednom rađati plodovima veličine oraha, vise sparušeni listovi kao kožni dronjci. Voda je došla odozgo, s leđa, preko njiva, rastući brzo, i grunula u udolinu. Sve je bilo nekoliko dana potopljeno, da bi onda u nekoliko sunčanih dana izronilo pregaženo, skršeno, iskrivljeno. Ali ljubav kojom je sopstvenim rukama godinama ovaj zaljubljenik u prirodu osvajao metar po metar divljine, pretvarajući je u hladnjake i terase nad vodom, ne planira se predati. Za sada on odbija ponude prijatelja da organizuju radne akcije i pomognu mu u krčenju ruševine. Još je rano, kaže. Znam kako bi to izgledalo. Vadili bi kao arheolozi stvari ispod zemlje i prašine, i svaki čas bi zapitkivali šta s ovim, šta s onim. Ovo ne može niko osim mene, niko umjesto mene. Voda je uništila pokućstvo, alat, pribor... Ali najveća šteta je upropašten agregat. Kad bi se negdje našao jedan...

Šanse da ga dobije nisu male. Ne mora svaka pomoć stradalima u poplavi biti nalik na Pobunu Slovaka u Kragujevcu.

Zlatko aus Odzak mit Ehfrau und Freunden
Zlatko sa suprugom i prijateljimaFoto: DW/Nenad Velickovic

Zlatko Lemut je kao devetnaestogodišnjak skočio u Bosnu i probudio se nepokretan, sa slomljenim vratnim pršljenovima. Roditelji su ga hranili, presvlačili, bili uz njega tokom nekoliko godina teškog i sporog povratka u život. U jednom trenutku tražio je da ga ostave, vjerujući da će prepušten sam sebi pronaći dodatnu snagu. Odluka se pokazala ispravnom. Malo-pomalo vraćao je zaboravljene pokrete tijelu. Voljom je opovrgnuo i najoptimističnije prognoze ljekara. U tome su mu pomogli psi, koje se odlučio zbrinjavati.

Oni u njemu nisu vidjeli teškog invalida, nego čovjeka koji im želi biti prijatelj. Na psećem jeziku prijateljstvo znači strpljenje, poštovanje, razumijevanje, nesebičnost, iskrenost, empatiju. Nalazio ih je slomljene, bolesne, šugave, bačene. Veterinare koji bi samo odmahivali glavom ispraćao je bez poštovanja, jer se liječiti ne može bez vjere u izlječenje. On je u toj vjeri nedavno nabavio mašinu za hodanje, i ne sumnja da će vježbom, voljom i upornošću učiniti ono što medicina smatra nemogućim.

Njegova kolica nemaju ručke, njihov motor su njegove ruke. Upravlja autom. Nakon što su vode Save i Bosne poplavile okolna sela, sjeo je u čamac i spasavao ugrožene. Ljude i pse, podjednako. Dok sjedimo u njegovoj sobi, u kućici podignutoj na kraju dvorišta, jedno štene odvezuje nam pertle. Njega je jedinog uspio spasiti iz potopljenog legla.

Tog mališu čeka škola. Svi Zlatkovi psi su dresirani. Nijedan rasni pas, kaže, nema inteligenciju kakvu imaju lutalice. Ti su psi naučili da razmišljaju. Njih je lako dresirati. Svaki ima svoj karakter, i svakome treba prići na drugi način. Odgoj pasa je je dvosmjeran proces. Ne civilizira samo čovjek životinju nego i životinja čovjeka. Odgaja se igrom a ne nasiljem. Psi vole učiti, vole rješavati zagonetke. Mališa će uskoro početi dobijati ručak s malim preprekama na putu do porcije. Na kraju će biti u stanju donositi stvari, otvarati vrata, paliti svjetlo, izuvati čovjeka u kolicima koji to još uvijek nije u stanju sam učiniti. Psi su Zlatka Lemuta pomirili s nepravednom sudbinom, on trči i skače u njima, i ispunjen je njihovom radošću i voljom za životom. Možda bi i medicina tu imala šta naučiti?

Zlatko ne voli da se njegovo dvorište zove azil. Azil nije mjesto gdje stanuje ljubav. Za hranu se snalazi. Osim vlastitih sredstava, koja nisu neiscrpna, pomažu mu prijatelji iz inostranstva, ili ljudi koji na facebooku vide čime se bavi. Šalju novac, ili pakete. Nedavno je dobio vrijednu donaciju lijekova koji su njemu neupotrebljivi. Sada sa veterinarskom stanicom dogovara razmjenu: za pošiljku traži da njegove pitomce, sklonjene s ulice, u opštinskoj veterinarskoj stanici sterilišu, kako bi ih mogao vratiti na ulice.

Iza kućice su boksovi i teren za vježbu. Još dalje je livada, a iza nje šuma. Ustaje u cik zore, istrčava pse, posmatra ih kako zadovoljno mašu repovima, crtaju klupka njuškama po rosi, sretni i slobodni. Malo spava, ali ne prestaje da sanja. Za nekoliko dana će se vjenčati. Ispraća nas skupa s budućom suprugom. Odlazimo sigurni da to nije bio naš posljednji susret.

Vikendice

Put nas vodi ka Prudu. Prilazimo pored voćnjaka u čijim krošnjama stoje ili vise, umjesto zelenih plodova, daske, panjevi, plastika. Čini se nevjerovatnim da je voda u toj nepreglednoj ravnici dosegla tu visinu. Tu negdje je vikendica u kojoj su šefovi tri stranke, čiji smo taoci već dvadeset godina, 2008. godine potpisali sporazum o ustavnoj reformi, državnoj imovini, popisu stanovništva, distriktu Brčko, fiskalnom vijeću i rekonstrukciji vijeća ministara. Čovjek se pita čemu farsa s izborima i parlamentom, ako se takve stvari rješavaju u vikendicama.

Cesta nas izvodi na nasip. Brzopleto dajemo gas i zanosimo se u šljunčanim kolotrazima, koje su izdubili široki točkovi kamiona. Žurimo da nađemo proširenje na koje bi se mogli skloniti, ako naiđe jedan od njih. Ali proširenja nema. Sa jedne strane nasipa je u dubini korito uspavane Save, sa druge njive zacementirane naplavljenim muljem. Na kraju stižemo do mjesta gdje je voda provalila i odakle je mutna i zapjenušana nahrupila u domove i živote. Buldožeri i bageri zemljom nabijaju tridesetak metara dugu rupu u nasipu. Okrećemo se. Čokoljubov trbuh struže po neravninama zemlje. Iznenada pristiže kamion i istovara novo brdo na put kojim smo došli. Radnici se ponašaju kao da nas ne vide. Zaslužujemo taj prezir. Odjednom ne vidimo više ništa, ni opustošena imanje, ni udavljenu stoku, ni skrckane kuće... Samo moguću štetu na autu, i bespotreban gubitak vremena.

Časak kasnije buldožer se ipak zabija u džinovski krtičnjak pred nama i nakon par minuta put nazad je opet prohodan.

U panici i stidu zaboravili smo sve lekcije od prije pola sata.

Neke stvari ljudi uče sporije od pasa...

(Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Peto pjevanje s knedlom u grlu.)