Od Reichstaga do Vijećnice u Sarajevu

„Protiv dekadencije i moralnog propadanja. Predajem vatri djela Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera.“, rječi su Hitlerovog ministra propagande, Josepha Goebbelsa (Jozefa Gebelsa).

10. maj 1933. Samo nekoliko mjeseci nakon što je Hitler preuzeo vlast, u više od 200 njemačkih gradova studenti i profesori pale knjige nepodobnih autora, uz pratnju hiljada znatiželjnih i muziku orkestara koji sviraju marševe.

Spaljivanje knjiga kao uvod u holokaust

Ono što je zapanjujuće, čak i za sam nacistički režim, skoro da se niko ne buni. Građani su skoro bez protesta gledali kako gore knjige njihovih pisaca, od Thomasa Manna (Tomasa Mana), do Franza Kafke i Sigmunda Freuda (Zigmund Frojd), ukazuje germanist i književni kritičar, Walter Jens (Valter Jens).

"Reakcija skoro da nije ni bilo. O spaljivanju su se mogle čitati kratke vijesti u novinama. Čak i u inostranstvu su kritike bile rijetke i vrlo blage. S obzirom na politiku vladajućeg režima u Njemačkoj, desilo se nešto sasvim normalno. Tek poslije se zaključilo kako je to bio samo uvod u mnogo gore stvari."

"Duhovna priprema" za "istorijske promjene"

Ministar Goebbels je paljenje knjiga je propratio riječima: „Političkim revolucijama prethodi duhovna priprema. Tek kada se ideja upari s političkom moći, nastaje snaga koja omogućava istorijske promjene. Vi mladi studenti ste borci za revolucionarne ideje ove države.“

Pisana riječ kao smrtni neprijatelj

Paljenje knjiga nije njemački izum. Rimski carevi su palili spise kršćana Inkvizicija je palila knjige autora koje je smatrala hereticima. Slične stvari su zabilježene širom svijeta. Biblioteke su uvijek bile omiljeni cilj topovskih cijevi. Uništenje istorijskih dokumenata se vrši s namjerom da se unište kulturni, religiozni i politički identiteti.

Vijećnica u Sarajevu svjesno izabrana meta

Sarajevo 1992. U vijećnici izgrađenoj tokom 19. vijeka se nalaze tri miliona knjiga i dokumenata, što je jedinstvena kolekcija u svijetu. Po naredbi Radovana Karadžića, zgrada se gađa fosfornim bombama. U roku od samo nekoiko sati nestaje kompletna arhivska građa i sama vijećnica, kaže Hartmut Weber (Hartmut Veber), predsjednik Njemačkog državnog arhiva.

"Tokom rata na Balkanu smo naučili da su arhivi svjesno birani kao mete, jer se uvidjelo da je arhivska građa vrlo važan dio identiteta za pojedine narode i manjine. Ukoliko se unište arhive, uništava se i dio identiteta tog naroda."

"Spalite i mene!"

U noći u kojoj su u Njemačkoj spaljene knjige brojnih pisaca, na lomači se nisu našla djela Oskara Marie Grafa. Nacisti ga nisu smatrali "nepodobnim" piscem. On je potom izjavio: „Spalite i mene! Takvo poniženje nisam zaslužio.“