Nova stanica - Novi Grad na ušću Sane u Unu

Ovo je šesnaesti bh. grad na našem putu brzim preko Bosne, i čim izađem iz voza, primjećujem da svaki drugačije miriše, svaki ima nešto posebno, po čemu bih kasnije, i da se spustim helikopterom, mogla da ih raspoznam. Ovdje u Bosanskom Novom, to su dvije prelijepe rijeke. Nešto manje čista Sana ulijeva se u čistu Unu i dalje teku zajedno. Sa mosta, kojim se od željezničke stanice ide prema centru, posmatram tu vodenu raskoš i primjećujem ribare u čamcima. Kod prvog čamca nešto se događa, trza se tanki vrh ribarskog štapa, a ribari glasno viču „Bravo, još malo, još malo, evo je!“ Ubrzo zatim izvlače ribu i slavodobitno mi je pokazuju odozdo, da je slikam. Pored mene, raduje se i Branislav Kolarević, diplomirani ekonomista, trenutno na birou kao jedan od nezaposlenih Novljana.

„Prijeratna industrija u Novom je propala. Imali smo jake firme, „Sanu“ koja je proizvodila trikotažu, 'Lignošper' i 'Japru' iz oblasti drvne industrije i još nekoliko manjih firmi koje su hranile ovaj grad. Sve su te firme poslije rata privatizovane i sada slabo rade. Ne znam ima li pedeset radnika koji su zaposleni u tim firmama“, kaže Branislav. Tako je manje-više u cijeloj BiH. Isti scenarij se ponavlja od grada do grada. „Zaposleni su uglavnom u administraciji, školama, poljoprivredi i privatnom biznisu. Kriza se osjeti u svemu, nema novca. Živim vrlo skromno sa ženom i troje djece. I još sam podstanar. Samo moja žena radi. Sve je to na rubu izdržljivosti“, kaže ovaj nezaposleni ekonomista.

Bez pretjeranog kukanja i s osmijehom kroz život

Ako me utisak ne vara, ljude u ovom gradu, uprkos teškoćama, ne napušta dobro raspoloženje i optimizam. Naime, Branislav mi je sve ovo ispričao sa smiješkom i bez nekog pretjeranog kukanja. Olga Resanović, izbjeglica iz Dvora na Uni, iako, kako kaže „ne posjeduje ništa osim muža“, ne da svoj optimizam nizašta na svijetu. „Rođena sam 1937. godine, a vi izračunajte koliko mi je godina. Evo, dolazim iz Crvenog krsta gdje sam tražila da mi daju malo garderobe. Još sam puna života i imam tu životnu radost koju smatram Božjim darom. Znate šta je najveći problem u BiH? Ljudi nisu zadovoljni onim što imaju, a život je solidan. Ja sam veliki patriota, ali ipak sam napisala jednu pjesmu u kojoj ne veličam domovinu. Javno sam je na televiziji recitovala, a prvi stih ide ovako: „To je moja zemlja, Republika Srpska, iako je tanka k'o najtanja trska.“ Ne, nemam pjesmu o Bosni i Hercegovini. Daleko je nama Sarajevo. Mi smo na granici. Svi smo mi graničari,“ kaže veselo Olga.

I stvarno, u samom centru grada je granični prelaz. Samo most preko Une dijeli Bosanski Novi/Novi Grad i Dvor na Uni u Republici Hrvatskoj. Na prelazu ne vidim državna obilježja. Službenik granične policije mi kaže da trebam posebno odobrenje za snimanje graničnog prelaza. „Mogu li da snimim ovu ploču na kojoj piše 'Dobro došli u Republiku Srpsku'?“ pitam. „Možete, to je izvan našeg područja,“ kaže graničar. Pokušavam, u prvoj večernjoj izmaglici, da 'uhvatim' veliki šleper koji polako ide preko mosta.

Ko ima posla ima, ko nema, neće ni imati

Ime Novi Grad lako može da zavara. Fasade u centru su derutne, ulice - nekada davno asfaltirane - su, izgleda, godinama krpljene, a neke oblike gradske dostave ovdje vidim prvi put. Bojan Korać konjskom zapregom prevozi drva za one Novljane koji nemaju centralno grijanje. „Ovakav način prevoza već izumire. Ovo je posljednji trzaj, jer se sve više koriste traktori. Bavim se šumarijom, siječem drva, ali kad svi pređu na centralno, naći ću neku novu zanimaciju. Poteško je za posao. Ko ima ima, ko nema, neće ni imati i gotovo“, kaže Bojan. U parku na klupi sjedi Besima Imširović, a pored nje baka koju čuva. „Samohrana sam majka sa dvoje djece i to što zaradim čuvajući ovu baku, sve je što imam. Bila sam u Njemačkoj i vratila se 1997. godine. Moja sestra još uvijek je tamo, u Dizeldorfu. Ne osjeća se nikakva nacionalna netrpeljivost u Novom. Svi bi mi samo htjeli da se vratimo u svoje firme i da radimo. Vrijeme nacionalne zaluđenosti je odavno prošlo, svi gledamo samo kako da preživimo“, kaže Besima. Prisjećam se kako su početkom rata svi Bošnjaci bukvalno deportovani iz svoga grada, autobusima i posljednjim vozovima, sa bijelim trakama na rukavima. Prema popisu iz 1991. godine, u Novom Gradu je živio 6.831 Bošnjak, skoro 50 odsto i 5.120 Srba. Bilo je i 187 Hrvata i nešto ostalih. Habiba Veletanlić predsjednica je Udruženja povratnika Bosanskog Novog i prema podacima koje ona ima, vratilo se oko 4.000 Bošnjaka.

Una i Sava garant za povratak

„Bila sam šest godina u Njemačkoj u Brojtlingenu i bilo mi je prekrasno. Imala sam posao u školi za odrasle, gdje sam predavala krojenje i šivenje“, kaže Habiba i dodaje da se jednostavno morala vratiti iako je mogla da ostane. „Sanjala sam previše Bosanski Novi, Unu i Sanu. Nakon snova, ujutru bih pisala pjesme, a kad je rukopis narastao na čitavu zbirku, odlučila sam da se vratim, iako sada nemam zaposlenje. Nisam se pokajala. Dobila sam donaciju i napravila novu kuću na temeljima stare. Nezaposlenost je velika, ali se nadam da će se situacija ipak, popravljati. Evo, baš ovih dana, od grada je naše udruženje dobilo prostorije u centru. Nadam se da će nam dobri ljudi i naša dijaspora pomoći da opremimo taj prostor sa malo kancelarijskog namještaja, kompjuterom, telefonom i faksom. Eto, za nas je već krenulo nabolje,“ kaže optimistično Habiba koja ne voli da je zovu povratnicom. „Kakav je to izraz? Kakva povratnica? Pa, ja sam rođena u ovom gradu!“

Naveče, Habiba mi pokazuje noćni život Bosanskog Novog. Posjećujemo najbolji restoran gdje zajedno sjede Bošnjaci i Srbi. Diskretno mi pokazuje jednog Hrvata.

„Ovdje je ostao samo jedan Hrvat i nešto onih koji su iz nacionalno mješovitih brakova. Jeste li slikali njihovu kapelicu na ulazu u grad?“ pita me. „Jesam,“ kažem. „Slikala sam to što je od nje ostalo.“ Ono što obično, zovemo kulturnim životom grada, ovdje jednostavno – ne postoji. Nema pozorišta, bioskopa, koncerata... samo glasnog turbo-folka u brojnim kafanama. „Trebalo bi se malo baviti istraživačkim radom da vidimo šta bi narod volio da ima od tih sadržaja,“ kaže Vladimir Mirić, socijalni radnik. „Pa, što se ne bavite?“ pitam. „Nije to moj posao. Ja se bavim socijalnim problemima, a 50 odsto stanovništva je na granici siromaštva, ili je siromašno. Možete zamisliti onda, koliko imam posla. Bojim se da nema ni velikog interesa kod stanovništva za kulturnim sadržajima“, kaže Vladimir.

Kormilom u gradu upravlja ženska ruka

Bosanski Novi/Novi Grad, za načelnicu ima Snježanu Railić, jedinu ženu na ovoj funkciji u državi. Senad Bratić, jedan od rijetkih Bošnjaka koji je u gradskim strukturama vlasti, potpredsjednik je SO (Skupštinskog Odbora) Novi Grad. Kaže da je načelnica Railić vrlo korektna i sve dosadašnje dogovore je ispoštovala u potpunosti. Ovaj inženjer građevine vratio se iz Njemačke gdje je imao sigurno radno mjesto i nostrifikovanu diplomu. Sa ženom i troje male djece, ponovo je započinjao život u svom gradu 2000. godine. Priča mi Senad šta su sve Bošnjaci uradili na održivom povratku ljudi u svojoj zajednici. Asfaltirani su regionalni putevi, izgrađeni vodovodi, obnovljene kuće, podijeljeno 14.000 sadnica voća i pripremljen kompletan građevinski materijal za omladinski dom u selu Hozići. U toku je realizacija projekata vrijednih 140.000 KM.

„Još nismo zadovoljni položajem Bošnjaka u Republici Srpskoj, kao što vjerovatno nisu zadovoljni ni Srbi i Hrvati u Federaciji BiH. Neke stvari bi se morale rješavati na državnom nivou, ali država se bavi sama sobom“, kaže Bratić. Senad Bratić nije zadovoljan ni političkom situacijom u zemlji, ali ipak, kaže: „Politička situacija je mnogo bolja nego retorika koja je prati. Mislim da je međunarodna zajednica uložila previše truda i novca da bi dopustila da se ovdje situacija drastično pogorša. Ipak, u BiH postoji jedna kritična masa pozitivnih političara koji znaju da je najveća vrijednost ove zemlje mir, koji je krvavo plaćen.“

Sport ne poznaje nacionalne netrpeljivosti

Ako u Bosanskom Novom nema kulturnih sadržaja, ima sporta i to zahvaljujući entuzijazmu nekolicine, među kojima je najzaslužniji Alija Kajtezović, vlasnik kluba borilačkih sportova „Krajišnik“. „Iako je dvorana mala i stalno imamo problema sa sportskom opremom, dobili smo organizaciju kupa BiH u kik boksu. U junu ćemo imati to takmičenje i već su pripreme u punom jeku. Načelnica je do sada ispoštovala sve dogovore, vjerujemo u pomoć grada. Moj predsjednik kluba je Srbin, a ja sam Bošnjak i sve dobro funkcioniše. Što se tiče međuljudskih odnosa, mislim da smo mi pri vrhu ljestvice u Republici Srpskoj“, kaže Alija Kajtezović, čovjek koji je kik boks donio u ovaj grad.

Tragedija na kraju puta „brzim preko Bosne“

Nakon tri mjeseca, brzim preko Bosne, od Podlugova do Bosanskog Novog/Novog Grada, vraćam se u Sarajevo. Negdje, nadomak Zenici, u 5.15h ujutro, voz najednom staje na otvorenoj pruzi. Prolaze minute, a zatim se bude putnici i glasno komentarišu zastoj. „Zgažen je čovjek, bacio se pod voz...“ Svi su sa mobitelima na uhu, javljaju svojima da će zakasniti. Oko voza policajci razapinju žutu traku. Stiže sanitetsko vozilo. Sa mnom u kupeu su studentkinja Ljiljana i Mate koji ide na dijalizu. Saznajemo da je zgaženi tačno ispod našeg kupea. Preplavljuje nas užas i saosjećanje. Pitamo se šta je to moglo, kakav okidač da nagna čovjeka da ustane iz svog toplog kreveta i u papučama i pidžami legne na prugu. Ljiljana odustaje od polaganja ispita. Mate kaže da će biti kritično ako bude kasnio na dijalizu. Odjednom, pojavljuju se radoznali putnici iz drugih kupea koji bi htjeli da gledaju kroz naš prozor. „Pa, kakvi ste to ljudi?“ kaže Mate i ne dozvoljava da se prozor otvori. Nakon dva sata nastavljamo putovanje prema Sarajevu. Optimizam sa kojim sam krenula iz grada na sjeveru zemlje, raspuknuo se kao mjehurić od sapunice.

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović