„Njemačka treba snažniju vanjsku kulturnu politiku“

Deutsche Welle: Do nedjelje, 14.9. se prvo u Hildesheimu a kasnije u Berlinu održava Svjetski kongres kulturne politike. Postoji li uopće dogovor oko definicije pojma kulturne politike?

Wolfgang Schneider: Dogovorili smo određene pojmove i koristimo metode koje zajedno primjenjujemo. No, naravno, to uvijek ovisi o infrastrukturi, o uvjetima koji postoje u raznim društvima. Ako želimo definirati pojam kulture, tada moramo reći da postoji – jedan širi i jedan uži pojam te mnogo različitih (pojmova) koji se nalaze negdje između. Primjerice, odnosi li se kultura samo na umjetnike ili se misli na sve oblike života koje stvara čovjek? Politiku se uvijek mora precizno definirati.

Kako definiramo pojam kulturne politike u Njemačkoj?

Kod nas postoji tradicija koja je određena u 70-tim i 80-tim godinama: kulturna politika je društvena politika i samim time pripada načinu razumijevanja i gledanja na društvo. Radi se o pitanju na koji način neko društvo želi živjeti. Kulturna politika je više od kulturnih poticaja iako je se povremeno na to reducira.

Vi ste osobno u jednom od Vaših predavanja stavili fokus na njemačkom aspektu i pitate: Što možemo naučiti iz sukoba i što se kasnije iz njih razvija u kulturnom smislu? Vi pritom podsjećate i na vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Može li svijet nešto naučiti iz razvoja kulturne politike u Njemačkoj?

Nakon Drugog svjetskog rata se dogodila jedna velika promjena: više nije bilo riječi o državnoj kulturnoj politici, već o državi kulture. Sada Ustav jamči slobodu umjetnosti kao i slobodu prostora unutar društva za umjetnike. To je dovelo do toga da se danas kultura financira javnim sredstvima – s oko deset milijardi eura godišnje. To je po glavi stanovnika još uvijek manje nego što za kulturu odvaja recimo Austrija. No, s druge strane to jasno govori o tome koliki je interes društva za kulturu budući da za njezin razvoj na raspolaganje stavlja novac poreznih platiša. Kolege iz 60 zemalja koliko ih sudjeluje na ovom Kongresu su naravno jako zainteresirani saznati što više o infrastrukturi kulturnog krajobraza u Njemačkoj.

Primjećujete li da se na nekim mjestima razvoj kreće u pogrešnom smjeru?

Primjećujemo dvije problematične stvari. Kao prvo, riječ je o predodžbi da su izdaci za kulturu i njezin razvoj u doba financijske i dužničke krize nešto se odvija svojevoljno, dobrovoljno. No, to nipošto nije tako. Država je naravno obavezna izgraditi određene socijalne uvjete života, no tome pripada i obveza da pri tome iz vidika ne izgubi i određene uvjete na kojima se kultura može dalje razvijati. Drugi problem je u tome što mi si možemo dozvoliti sustav koji je vrlo diferenciran, doduše s izvrsnim ponudama, no koje primjećuje i koristi tek mali postotak stanovništva. Nije nam uspjelo – iako se to u međuvremenu s političke strane sve više pokušava učiniti – Njemačku postaviti kao useljeničku zemlju i u tom smislu organizirati stalnu razmjenu i utjecaje različitih kultura. U tom smislu smo još pra-njemačko društvo a ne multietničko.

Njemačka je useljenička zemlja, u koju trenutno dolazi sve više ljudi iz arapskog svijeta. Kakvu ulogu igra kulturna politika po tom pitanju?

Postoji velika glad za kulturom i umjetnošću i veliki interes da se sloboda doista maksimalno iskoristi. To se u Njemačkoj oduvijek moglo primijetiti – u kriznim vremenima kultura postaje vrlo važna dok se u doba mira može dogoditi da u kazalištu zadrijemamo.

Vi govorite o interesu prema kulturi i umjetnosti kakvi u mnogim zemljama, primjerice u Turskoj, zemlji bliskoj Europi, nisu dozvoljeni.

Ja sam manje više slučajno prije dvije godine bio u Istambulu tijekom trajanja prosvjeda u parku Gezi, i kada su se tamo našli navijači triju najveća nogometna kluba grada. Navijači koji si inače nisu naklonjeni, ovdje su zajednički prosvjedovali a u centru su se nalazili umjetnici! Plesalo se, prikazivali su se video filmovi koji su kasnije prikazani na YouTube-u. Tada je u kulturnom smislu ovdje doista nešto nastalo, jedna komunikacija estetike koja je stajala iznad sukoba. Sada na Svjetskom kongresu, kolege sa sveučilišta Bilgi u Istambulu žele predstaviti rezultate istraživanja oko prosvjeda u parku Gezi kao i kulturno političke posljedice vezane uz ova događanja.

Aktualni sukob se trenutno odvija između Rusije i Europe. U međuvremenu se čak govori i o povratku Hladnog rata. Koju ulogu u tome može igrati kultura?

Kada se već nešto dogodi, onda je uvijek teško reći – „neka kultura sad popravi stvar“. Tijekom rata u Bosni se pojavio koncept u vanjskoj politici u smislu: Moramo jačati ljudska prava i u kulturnoj i umjetničkoj razmjeni i te vrijednosti postaviti u središte. Za ovako nešto je potrebno mnogo vremena. Trebalo bi ojačati kulturnu politiku kao treći najvažniji stup naše vanjske politike – uz onu diplomatsku i vanjsko ekonomsku. Ne smije se dogoditi da Goethe Institut sebe financira jezičnim tečajevima a ne sredstvima iz Ministarstva vanjskih poslova. Kulturna politika kao dio vanjske politike trebala bi biti jača. Tim više što već imamo unutarnju kulturnu politiku koja je vrlo kritično i pažljivo međunarodno umrežena. To bi ujedno mogla biti i jedna od posljedica aktualne krize između Europe i Rusije.

Wolfgang Schneider je jedini redovni sveučilišni profesor kulturne politike. On predaje i radi kao znanstvenik na Institutu za kulturnu politiku na sveučilištu u Hildesheimu.