1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nijemci malo znaju o zločinima UDB-e

Srećko Matić2. oktobar 2014

Film „Ubistvo u Titovo ime“ je koprodukcija bavarskog javnog servisa BR i Deutsche Wellea. Sa jednim od autora Frankom Hofmanom razgovaramo o „vjerovatno najduže nerazjašnjenoj seriji ubistava u poslijeratnoj Nemačkoj“.

https://p.dw.com/p/1DP00

DW: Gospodine Hofman, zbog čega ste se odlučili raditi na toj temi. Koliko ste dugo istraživali?

Frank Hofman: Na filmu smo radili godinu i po dana. Intenzivno smo istraživali u arhivama na teritoriji Savezne Republike Nemačke. Naravno da smo konsultovali i osoblje arhiva u zemljama na području bivše Jugoslavije. Iz razumljivih razloga ne mogu mnogo da pričam o našim izvorima u tim zemljama. Konkretni povod za naš projekat bila je činjenica da je njemačko pravosuđe objavilo potjernicu za tri osobe: Josipom Perkovićem, Zdravkom Mustačom i Ivanom Lasićem. Znali smo da se o tim slučajevima u Njemačkoj nije mnogo pisalo. Niko se nije pozabavio sudbinama pogođenih ljudi, niko na ta ubistva nije gledao iz perspektive žrtava. Vrlo brzo smo stupili u kontakt s osobama koje pate zbog toga što do današnjih dana nije razjašnjena sudbina njihovih očeva ili muževa, što se do danas ne zna što se tada zaista događalo (naslovna fotografija: sahrana jednog od ubijenih emigranta).

U dokumentarcu govorite o „vjerojatno najduže nerazjašnjenoj seriji ubistava u poslijeratnoj Njemačkoj“. Šta se u Njemačkoj uopšte zna o tim zločinima?

Frank Hofmann (DW)
Frank Hofmann (DW)Foto: privat

Veoma malo. Istražni organi nailazili su na probleme u svom poslu. Počinioci ubistava po pravilu su vrlo brzo nakon likvidacija napuštali Saveznu Republiku Nemačku. Iza jugoslovenske granice očekivala ih je sigurnost. Tako ni javnost nije saznala o čemu se radi. Jedan od ljudi s kojima smo razgovarali, bivši njemački ministar unutrašnjih poslova Gerhard Baum, rekao nam je ipak da su njemačke vlasti znale šta se događa ali da nisu ništa preduzimale. Dakle, na jednoj strani je policija imala probleme zato što su ti ljudi bježali u Jugoslaviju, a na drugoj, politički pritisak nije bio baš tako veliki da bi se reklo: 'Idemo sada da angažujemo dvostruko više istražitelja koji će da rade na tim slučajevima'.

Njemačka vlada je, dakle, znala da ubice po nalogu jugoslavenske Državne bezbjednosti likvidiraju emigrante po Njemačkoj ali ništa nije preduzimala. Zašto?

Početkom 70-ih godina prošlog vijeka postojali su određeni politički interesi. Vladi tadašnjeg kancelara Vilija Branta, njegovoj socijalno-liberalnoj koaliciji, Jugoslavija je jednostavno trebala. To nam je potvrdio i bivši ministar policije Baum. Konkretno se radilo o Brantovoj politici prema Istoku. Željelo se da se Titu i režimu u Beogradu otvori put za tješnje povezivanje sa Zapadom. Trebalo je da se Jugoslavija, u okviru Pokreta nesvrstanih, distancira od Moskve. Opšte je poznato da je Njemačka, a naročito Brantova vlada, tada pružila ruku u smjeru Beograda.

"Svi znaju tko je Josip Perković"

Dugo je šira javnost u Hrvatskoj imala utisak da se ništa ne događa po pitanju desetina ubistava na tlu SR Njemačke kao i da su istražni postupci u Njemačkoj intenzivirani tek uoči ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Ali, iza kulisa, nadležni organi u SR Nemačkoj odavno rade na razjašnjavanju ubistava.

Istrage su intenzivirane još prije desetak godina. Savezno državno tužilaštvo iz Karlsruea željelo je da rasvijetli te slučajeve. Nije istina da istražni postupci imaju veze sa ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju. U Hrvatskoj su neki ciljano plasirali takve glasine, ali to jednostavno nije istina. Istrage su od strane njemačkih organa vođene jednostavno na osnovu vladavine prava. Ubistvo u Njemačkoj, naime, ne zastarijeva.

Šta ste saznali tokom istraživačkog rada o ubistvima po nalogu jugoslavenske tajne službe? Koje ste nove detalje otkrili?

Na osnovu njemačkih dokumenata otkrili smo mnogo toga i o mogućim vezama njemačkih vlasti o kojima se do sada nije znalo mnogo. Osamdesetih godina prošlog veka pripadnici BKA (nemački Savezni kriminalistički ured, op.a.) redovno su boravili u Beogradu, razgovarali sa pripadnicima tamošnjih tajnih službi i razmenjivali informacije; ili to da su još i ranije, sedamdesetih godina, neki ljudi u Kriminalističkom uredu savezne nemačke države Baden-Virtemberg intenzivno pokušavali da razjasne likvidacije i da se zbog špijunskih veza jednom mogućem počiniocu do danas ne može dokazati da je bio ubica.

Vi ste lično razgovarali i sa nekolicinom bivših agenata UDBA-e. U filmu se pojavljuje i jedan muškarac, kojeg njemačke vlasti još uvijek vode na spisku najtraženijih zločinaca. O kome se tačno radi? Zbog čega ga Nijemci traže i gdje se nalazi taj čovek?

Radi se o Ivanu Lasiću. Njemačko pravosuđe raspisalo je za njim potjernicu u vezi ubistva Stjepana Đurekovića 1983. godine u blizini Minhena. Lasić je imao vodeću funkciju u Mostaru i u Beogradu, u tadašnjoj jugoslovenskoj tajnoj službi. Zbog čega Lasić nije izručen Njemačkoj?

EKSKLUZIVNO - Krunoslav Prates, osuđenik za saučesništvo u ubistvu Stjepana Đurekovića

To pitanje morate da postavite policiji u Mostaru i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) u Sarajevu.

Savezne njemačke vlasti očigledno ne namjeravaju da čekaju da se u zemljama bivše Jugoslavije aktiviraju nadležne službe. Njemački organi će, kako se čini, istim tempom i ubuduće nastaviti rad na istrazi zločina počinjenih u prošlosti.

Tako je. U toku je nekoliko istražnih postupaka, znam i za druge slučajeve (ne samo kada se radi o ubistvu S. Đurekovića, op.a.), na kojima se trenutno radi i istražuje.

Očekujete li da će nakon emitovanja dokumentarnog filma, vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji pokrenuti nove istrage, možda čak i uhapsiti neke od traženih osoba?

To nije zadatak nas novinara. Mi nikome ne određujemo kako da radi. Nama je mnogo važnije pokretanje moralne debate o tim vremenima. U svakom dosadašnjem pokušaju da se takva debata pokrene dominirao je nacionalistički diskurs s kraja 80-ih i početka 90-ih godina. Te diskusije nije bilo na području bivše Jugoslavije, za razliku od drugih zemalja poput Poljske, Slovačke i Češke, gdje se otvoreno diskutovalo o tome šta su ti komunistički aparati tajnih službi zaista radili. Zašto se to nije dogodilo? Pa to je jasno. Na tlu bivše Jugoslavije se devedesetih godina ratovalo, rat je potpuno zasjenio debatu. I ona neće biti moguća bez otvaranja starih dosijea u istoj mjeri u kojoj se to dogodilo npr. u Nemačkoj ili u Poljskoj. I to ne s ciljem vođenja ideoloških debata, već sa ciljem poštenog istorijskog rasvjetljavanja onoga što se dogodilo. Samo tako neke političke ideologije neće u budućnosti opet biti iskorištene za destabilizaciju situacije u zemljama regiona.

Đuro Zagajski likvidiran je 1983. godine u Münchenu
Đuro Zagajski likvidiran je 1983. godine u MünchenuFoto: BR/DW

U Minhenu uskoro počinje suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog moguće umiješanosti u ubistvo Stjepana Đurekovića. Šta očekujete od tog procesa?

Nije važna samo presuda, već i put do presude. Suđenje bi trebalo da potraje do proljeća iduće godine. Bilo bi važno da tokom procesa postane jasnije mnogo više stvari, da se otkriju i neke stvari koje o tim zločinima ne znamo. Ne znam u kojoj su mjeri dvojica optuženika spremni na saradnju sa pravosuđem. Biće zanimljivo vidjeti kako će izgledati strategija njihove obrane.