Nestanak tiskare koja je tiskala Mažuranića i Strossmayera

„Evo, pogledajte, to je sve što je ostalo od naše poznate tiskare“, kaže pater Paulus Kodjanian i zastaje ispred staklene vitrine u jednom od hodnika mehitarističkog samostana u Beču. Iza stakla, izložen u mračnom prolazu, nazire se stari tiskarski stroj, prašnjav i mastan, s velikom metalnom pločom i nekoliko redova slova. Možda upravo onaj na kojem je u ovom samostanu svoja djela svojevremeno tiskao i Vuk Stefanović-Karadžić? „Ne, to sigurno nije taj stroj, strojevi iz tog razdoblja već su odavno potrošeni i prodani. Isto se, međutim, dogodilo i s novijim postrojenjima, i njih smo bili primorani prodati kao staro željezo. Zadnje smo prodali prije svega nekoliko tjedana“, objašnjava pater Kodjanian.

Pa iako se samostan na ovaj način riješio financijskih briga – tiskara odavno nije bila rentabilna - prodajom i posljednjeg tiskarskog stroja okončana je dugogodišnja tradicija jedne od najpoznatijih bečkih tiskara. Posebno važnu ulogu ova tiskara je odigrala u procesu kodificiranja nekih južnoslavenskih jezika te formiranja nacionalnih i kulturnih identiteta naroda u ovom dijelu Europe.

Tiskali Karadžića, Njegoša, Mažuranića

Najpoznatija djela koja su tiskali bečki mehitaristi svakako su djela Vuka Stafanovića-Karadžića, Petra Petrovića Njegoša, Antuna Mažuranića ili Josipa Juraja Strossmayera. Djela ovih autora formirala su na određen način srpsku i hrvatsku kulturu, no od gotovo iste važnosti za jezike i kulture zemalja jugoistočne Europe bila su i djela slovačkih, slovenskih, makedonskih, čeških, rumunjskih ili bugarskih pisaca i znanstvenika. „U našoj tiskari tiskane su knjige na preko 50 jezika i to još s početka 19. stoljeća. Često su to bili prijevodi Biblije ili liturgija, ali najčešće rječnici i gramatike. Tiskara je bila poznata po tome što je posjedovala razna ćirilična pisma, ali i mnoga orijentalna, ovdje je na primjer tiskan prvi japansko-njemački rječnik. Vuk Stefanović-Karadžić, koji je u Beču živio i radio preko 40 godina, ovdje je tiskao prvi prijevod Biblije na srpski, ali i sve svoje druge važne knjige, prvi srpsko-njemačko-latinski rječnik na primjer. Petar Petrović Njegoš također je bio osobno prisutan kada se ovdje tiskao njegov `Gorski Vijenac'“, priča pater Paulus Kodjanian.

No kako su se zapravo pripadnici jednog armenskoga katoličkog reda našli u poziciji da u Beču tiskaju tako bitna djela za kulture južnih Slavena?

Mehitaristički red osnovan je 1701. godine u Istanbulu. Utemeljio ga je armenski svećenik Mehitar von Sebaste, jer je želio tiskati knjige bitne za armensku kulturu, koja je u Osmanskom carstvu bila pod teškim represalijama. Mehitaristi zbog toga bivaju primorani napustiti Istanbul te se preko Peloponeza sele u Veneciju, odakle jedan dio reda 1773. godine odlazi u Trst. Zbog Napoleonskih ratova oni se 1810. godine iz Trsta sele u Beč, a iste godine od austrougarskih vlasti dobivaju i dozvolu da se trajno nasele u glavnom gradu Monarhije. Tiskanje knjiga za mehitariste još je u Italiji bio glavni izvor prihoda, no dolaskom u Beč obujam posla u tiskari raste, jer znanstvenici tog doba svoja djela nastoje tiskati u centru Carstva, što im garantira veći publicitet. Kako imaju naklonost Habsburgovaca, mehitaristi uskoro dobivaju i ekskluzivno pravo za tiskanje školskih knjiga u cijeloj Monarhiji.

Etabliranje govornog jezika

No ipak, najvažnija djela koja su se tiskala u mehitarističkoj tiskari u Beču jesu ona koja su vodila kodificiranju južnoslavenskih jezika, odnosno etabliranju tadašnjega govornog jezika kao književnog, objašnjava Gertraud Marinelli-König, slavistica i povjesničarka na Austrijskoj akademiji znanosti. „Do tada je pisani književni jezik u južnoslavenskim zemljama bio starocrkvenoslavenski i etabliranje govornog jezika kao pisanog književnog u mnogim zemljama bio je dugotrajan i kompliciran proces. Od velike važnosti za te procese bilo je tiskanje publikacija kojima se te jezike pokušavalo etablirati, bilo je bitno da i ti pokušaji dopru do šire javnosti, a ne da se ta diskusija vodi samo između nekoliko znanstvenika“, objašnjava Marinelli-König.

Tiskanje ovih publikacija - rječnika, gramatika, pravopisa i vjerskih knjiga - podržavalo je i samo Austrougarsko carstvo. Osim u tiskari u mehitarističkom samostanu, slavističke publikacije tiskane su i u desetak drugih tiskara u Beču. I pored toga što je bilo jasno da ove publikacije mogu voditi nacionalnom buđenju u pojedinim zemljama Carstva, te i težnjama za odcjepljenje, objašnjava Marinelli-König. „To se na kraju i dogodilo i ta politika Austrougarske monarhije jest proturječna. Tako je danas teško reći kako je izgledao koncept kulturne politike carskog dvora u to doba. Sa jedne strane teži se, naravno, održanju monarhije, s druge strane se jačaju nacionalni identiteti u pojedinim zemljama. Činjenica je ipak da njegovanje kulturnog identiteta u zemljama carstva Beču nije smetalo. Carskoj obitelji bilo je najvažnije da se o njima ne piše ništa loše. To je važilo i za časopise iz tog razdoblja u kojima su često predstavljani i najudaljeniji krajevi Monarhije“, priča Marinelli-König.

Carski dvor nudio platformu za razvoj kulture jezika

Iako je, dakle, teško definirati austrougarsku kulturnu politiku prema zemljama Monarhije, činjenica je da je carski dvor u svakom slučaju nudio platformu za razvijanje kultura i jezika u pojedinim zemljama. Jedan od primjera za to je i Bečki književni dogovor iz 1850. godine, kada su se u Beču sastali književnici iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, s ciljem dogovora o ujedinjenju književnih jezika Srba, Hrvata i Slovenaca. „Taj dogovor se na kraju ipak nije održao, odnosno, nikada nije zaživio. Identitet se jednostavno veže uz imenovanje jezika, a da to nije tako, mi ni danas ne bismo imali problem s tim da srpskohrvatski jezik nazovemo srpskohrvatskim, već da se taj jezik u nazivu, a vjerojatno i u razvoju, dijeli na najmanje pet jezika. Možda je to politički neminovno, ali ja smatram da to imenovanje jezika ne bi trebalo igrati tako važnu ulogu. Bilo bi jednostavno razumno prihvatiti činjenicu da se ti narodi međusobno jako dobro razumiju“, kaže Marinelli-König.

Za same mehitariste, politički utjecaji publikacija koje su napuštale njihovu tiskaru nije bio važan. Za njih je tiskara bila najprije izvor prihoda. Na nju su gledali gotovo isključivo s aspekta financija, što ni danas, čini se, nije drugačije. „Povijest je da se pamti, budućnost je da joj se priđe što fleksibilnije“, šali se pater Paulus Kodjanian, zaključavajući u mehitarističkom samostanu vitrinu sa starim tiskarskim strojem. „U vrijeme kompjutora, naša tiskara jednostavno nije mogla biti profitabilna. Preko pet godina ovdje smo imali radnike koji nisu imali posla, a dobivali su plaće. Sada više nemamo to financijsko opterećenje, a to je za samostan najvažnije“, objašnjava pater Kodjanian. No nije li velika šteta da tiskara s ovako bogatom tradicijom prestane s radom i da se potpuno rasproda? „Možda je šteta, vjerojatno jest. Ali bi, također, bilo suludo da zbog emotivnog sjećanja na tu prošlost danas patimo“, zaključuje pater Paulus Kodjanian.