Nemačka – obećana zemlja s preprekama

Darko Jurišić drugačije je zamišljao prvih par meseci svog boravka u Nemačkoj. Kada je u februaru ove godine s još jednim poznanikom pokucao na vrata firme „Kacor“ u Ofenbahu, sve je izgledalo dobro. Radne dozvole sređene su brzo, isto kao i dogovorena neto satnica od deset evra. Darko Jurišić je, sa još stotinak drugih hrvatskih državljana, započeo s radom na jednom gradilištu kao armirač.

Prevareni radnici

Ali problemi su počeli već nakon prvog isplaćenog meseca. Vlasnik firme „Kacor“, kod koje je Jurišić potpisao ugovor, nestao je bez traga – zajedno s novcem koji je, između ostalog i za plate radnika, isplatila firma „Dresler bau“, glavna firma na gradilištu na kojem je Jurišić i radio. Šefu preduzeća „Kacor“, koji se odaziva na ime Damir Karpinski (koji, kako kaže Jurišić, govori „srpski sa sandžačkim naglaskom“), naravno ni traga. Samo Jurišiću odbegli „preduzimač“ duguje oko 3.500 eura. Na telefon firme u Ofenbahu ne odgovara niko.

Jurišić nije usamljen. Prema podacima savetovališta Nemačkog saveza sindikata (DGB), samo je u slučaju tvrtke „Kacor“, prevareno preko 300 radnika iz Rumunije, Poljske i Hrvatske koji još od marta čekaju na isplatu plata. Da stvar bude još gora, radnici zaposleni kod „Kacora“ ostali su i bez krova nad glavom jer ta firma iz Ofenbaha nije platila ni smeštaj svojim radnicima. Tvrtka „Dresler bau“ koja se na gradilištu na kojem je radio Jurišić pojavljuje u ulozi glavnog izvođača, odbija da isplati kompletan dug radnicima jer tvrdi da je taj novac već jednom uplatila firmi „Kacor“. Radnicima je naknadno isplatila po 300 evra i doslovno ih isterala sa gradilišta.

Slučaj „Kacor“ poseban

Međutim, zakon je u ovom slučaju na strani radnika jer je u Nemačkoj za isplatu plata u slučaju pravnog spora odgovoran glavni izvođač radova na gradilištu. Jurišić i njegove kolege su, u međuvremenu, pred Upravnim sudom u Frankfurtu na Majni, uz pravnu pomoć DGB, uložili tužbu s dobrim izgledima za isplatu neto satnica. Problem za mnoge prevarene radnike je taj što presudu retko kada dočekaju u Nemačkoj, već se prvom prilikom, često bez sredstava i krova nad glavom, vrate kućama. Posebno su pogođeni radnici koje je „Kacor“ iznajmio jednom švajcarskom građevinskom koncernu koji u potpunosti odbija saradnju.

Otkako je Evropska unija počela da se širi na istok, broj slučajeva istočnoevropskih radnika koji su, nakon rada u Nemačkoj ostali bez plata, svakim danom sve je veći. No kada se govori o tim slučajevima, uglavnom se radi o firmama sa istoka EU koje kao preduzimači deluju u Nemačkoj i na gradilištima zapošljavaju radnike iz svojih zemalja. U slučaju da se te firme ogreše o nemačke socijalne zakone, pravosuđu u Nemačkoj vrlo je teško da pravno goni vlasnike firmi koji se nalaze u inostranstvu. Slučaj „Kacor“, kako kaže Vladimir Bogoeski iz DGB-lanca savetovališta „Poštena mobilnost“ (Faire Mobilität), po mnogočemu je poseban. „U ovom slučaju radi se o nemačkoj firmi koja je zapošljavala po nemačkim pravilima i zato će biti zanimljivo pratiti kako će se pravno taj slučaj razvijati“, kaže Bogoeski koji deluje u savetovalištu u Berlinu.

Nemačko tržište rada gotovo bez prepreka

Činjenicu da se Darko Jurišić, zajedno sa kolegama iz Hrvatske, u februaru direktno zaposlio kod firme „Kacor“ treba zahvaliti smanjivanju ograničenja za radnike iz Hrvatske koje su stupile na snagu početkom godine. Ulaskom u Evropsku uniju, hrvatskim građanima omogućen je pristup tržištima rada zemalja članica EU. Ali Nemačka je iskoristila svoje pravo ograničavanja pristupa svom tržištu rada za građane Hrvatske u početku u trajanju od dve godine. Ipak, od samog početka je to ograničenje bilo manje-više simboličnog karaktera jer nije važilo za akademski obrazovane građane Hrvatske, naučnike i sezonske radnike, a od početka godine to ograničenje dodatno je olabavljeno. Otada je, naime, pristup nemačkom tržištu rada omogućen i najširem segmentu sposobne radne snage iz Hrvatske, radnicima sa stručnim obrazovanjem u trajanju od najmanje tri godine, što se praktično odnosi na sve radno sposobne građane Hrvatske sa srednjom stručnom spremom. Za te radnike, poslodavac u Nemačkoj doduše i dalje treba da od vlasti zatraži radnu dozvolu, što je, međutim, danas postalo formalnost.

Početkom godine, a to je novost, ukinuto je pravilo po kojem poslodavac radnu dozvolu za hrvatskog državljanina može da dobije samo ako ne pronađe adekvatnog radnika iz Nemačke ili ostalih zemalja Evropske unije. Na taj način je i Jurišić u februaru sa svojom srednjom stručnom spremom mogao legalno da dođe do radnog mesta u građevinskoj firmi „Kacor“. Dakle, već gotovo pola godine ograničeni pristup nemačkom tržištu rada, važi samo za nekvalifikovane radnike iz Hrvatske, ali i oni su izuzeti od tog pravila ako se radi o sezonskom radnom odnosu. Odluka o produženju ili ukidanju ograničenja, na koju mnogi u Hrvatskoj čekaju s nestrpljenjem, zapravo u praksi više nema nikakvu težinu jer je nemačko tržište rada u suštini već sada gotovo u potpunosti otvoreno za radnu snagu iz Hrvatske.

Mnogi „gastarbajteri“ lak plen

Toga su naravno svesni i u DGB, koji u međuvremenu u mnogim savetovalištima pruža i usluge savetovanja i na hrvatskom jeziku. Problem mnogih novopečenih „gastarbajtera“ pre svega je nepoznavanje jezika, što ih ponekad čini „lakim plenom“ beskrupuloznih poslodavaca. Mnogi potpisuju dokumenta, a da se pre toga ne informišu o čemu se radi. „Imali smo slučajeve da su ljudi na gradilištima potpisivali dokumenta na kojima piše da su plaćeni shodno nemačkom zakonu o minimalcu. Ali to je istovremeno bio i dokument koji je potvrđivao da je novac isplaćen, a mnogi su ga potpisali pre nego što su novac i videli. Nakon toga mi imamo vrlo slabe karte u ruci ako se želimo da se izborimo za prava tog radnika“, objašnjava Bogoeski.

Mnogi koji u Nemačku dolaze na rad upoznati su s činjenicom da je u toj zemlji odnedavno na snazi zakon o minimalnoj satnici koja iznosi 8,50 evra. Ali taj minimalac ne važi za sve. „U nekim branšama, poput građevine, minimalci su viši: za kvalifikovanog radnika 14,20 evra, a za pomoćnog 11,50 evra po satu“, kaže Bogoeski. Radnici DGB-ove mreže savetovališta „Poštena mobilnost“ svakim danom imaju sve više posla. „Tendencija je u svakom slučaju uzlazna, tako da mislim da će broj onih koji kod nas potraže pomoć, dodatno da poraste“, kaže Bogoeski.

Hrvata sve više

Po broju građana koji zatraže pravnu pomoć DGB-a, na prvopm mestu su uverljivo građani Poljske, iza kojih slede Rumuni, Bugari i Mađari. Radnici pomoć u najvećem broju slučajeva traže zbog neisplaćivanja plata. Hrvatski građani su na petom mestu, ali to bi uskoro, nakon što šire mase u Hrvatskoj shvate da je nemačko tržište rada gotovo u potpunosti otvoreno, moglo da se promeni. Jer Nemačka, a to pokazuju i najnovije statistike za maj, i dalje je u fazi ekonomskog uzleta i sa stopom nezaposlenosti koja je u daljem padu. To znači da će Nemačkoj i dalje biti potrebna radna snaga.

Ta činjenica pomogla je i Darku Jurišiću koji je imao sreću i u međuvremenu pronašao drugi posao. On se nada da će se sve završiti dobro i da će vreme u Nemačkoj provoditi pošteno zarađujući na gradilištima, a ne vukući se po sudovima.