Nelson Mandela - južnoafrička ikona slobode

Kada je otac Nelsona Mandele, Gadla, svog sina u srpnju / julu 1918. godine krstio imenom Rolihlahla, vjerojatno nije mogao niti sanjati o tome u kojoj će mjeri život i ličnost njegova sina doista odgovarati njegovom imenu. Rolihlahla na jeziku Xhosa naroda znači ni manje ni više nego „onaj koji lomi grane“, odnosno, „onaj koji stvara probleme“.

I doista, „Madiba“, kako su ga od milja nazivali njegovi sunarodnjaci svih boja koža, režimu svoje zemlje stvarno je stvarao velike probleme. Kako bi ga utišali i osvetili se, pripadnici ondašnjeg aparthejd režima, uhitili su ga i strpali u zatvor na punih 27 godina. Njegove riječi koje je izrekao tijekom četverosatnog pledojea na kraju suđenja 1964. godine (sudilo mu se zbog više od 150 raznih akcija sabotaže) ušle su u povijest: „Spreman sam umrijeti“.

Nelson Mandela je već kao mladić počeo privlačiti pažnju i stvarati „probleme“. Kao sin poglavice, proveo je sretno, privilegirano djetinjstvo na obroncima Transkaja. Već u prvim studentskim danima, sudjelovao je u studentskim prosvjedima. Njegov politički angažman uslijedio je ubrzo nakon dolaska u Johannesburg, gdje je pobjegao od obitelji budući da ga je otac prisilno želio oženiti. U Johannesburgu je 1944. godine postao članom Afričkog Nacionalnog kongresa (ANC). Četiri godine kasnije, 1948. godine na vlast je došla Nacionalna stranka, a s njom i aparthejd. Nešto kasnije, 1952. godine, Nelson Mandela je otvorio svoj odvjetnički ured u Johannesburgu. To je ujedno bio i prvi ovakav ured u vlasništvu odvjetnika crne boje kože.

Oružana borba protiv aparhejda

U to vrijeme započeli su i prvi masovni prosvjedi i kampanje takozvane civilne neposlušnosti ANC-a protiv režima aparthejda i u kojima je Mandela igrao središnju ulogu. Nakon što su vlasti 1961. godine zabranile Nacionalni kongres, Mandela je osnovao „podzemnu“ vojnu organizaciju koja je gerilskim napadima vršila sabotažu nad državnim ustanovama. 1962. godine tajno je otišao u inozemstvo s namjerom da tamo zatraži i dobije novčanu pomoć i podršku u vidu vojne izobrazbe članova svoje organizacije. Nakon povratka u zemlju, Mandela je uhićen i kasnije osuđen.

Mandela je 17 godina zatvorske kazne proveo u „južnoafričkom Alcatrazu“, na zloglasnom stjenovitom otoku Robben ispred Cape Towna (Kaapstada). Ovdje je na prisilnom radu u kamenolomu, pod jarkim suncem, izgubio vid, zbog čega će kasnije novinari dobiti zabranu korištenja „blica“ prilikom fotografiranja. Ovdje je istodobno osnovao i sveučilište Robben Island na kojem je druge zatvorenike podučavao u čitanju i pisanju. Ćelija broj 5, u kojoj je tada bio smješten, danas je jedna od vrhunskih turističkih atrakcija u Južnoafričkoj Republici.

Za život u slobodi, počeo se pripremati od 1988. godine. Naime, tri godine ranije, Mandela je dobio pomilovanje pod uvjetom da njegov Nacionalni kongres odustane od primjene nasilja. On je ovu ponudu odbio nakon čega je slijedio čitav niz tajnih pregovora s vlastima i na kraju 11. veljače 1990. godine konačno i puštanje na slobodu. Kada je nakon 27 godina ponovno stajao pred ushićenom masom, Mandela je rekao: “Stojim pred Vama ispunjen ponosom i radošću. Slobodni smo!“

Afrički „Martin Luther“

Nakon dolaska na slobodu, Nelson Mandela je u prvom redu počeo raditi na ukidanju rasnih podjela. Njegov rad je okrunjen u travnju 1994. godine prvim slobodnim izborima. 10. svibnja iste godine Mandela je postao prvim predsjednikom crne boje kože svoje zemlje. Njegov rad je od tog trenutka bio usmjeren prema pomirenju i suživotu svih stanovnika bez obzira na rasu ili boju kože u Južnoafričkoj Republici. Zajedno s nadbiskupom Desmondom Tutuom, upravo je Mandela bio jedan od glavnih pokretača rada Komisije istine i pomirenja, zadužene za sučeljavanje sa zločinima aparthejda.

Nakon povlačenja iz politike, 1999. godine, „Madiba“ je svoj život posvetio radu zaklade koju je sam osnovao s ciljem pomaganja onima kojima je pomoć najpotrebnija. To su u Južnoafričkoj Republici prvenstveno djeca i oboljeli od AIDS-a. Od ove bolesti imunološkog sustava je 2005. godine, u 54-toj godini života, preminuo i Mandelin sin Makgatho.

Širenje AIDS-a je danas u Južnoafričkoj Republici teško zaustaviti. Sam Mandela je sa žaljenjem izjavio kako mu je žao da tijekom razdoblja dok je bio predsjednik zemlje, po tom pitanju nije učinio mnogo više. Slično je i kada se govori o siromaštvu u toj zemlji. Iako je slogan njegovog Nacionalnog kongresa bio „Bolji život za sve“, to su uspjeli ostvariti samo neki, pripadnici male, crne elite. Ostatak stanovništva još uvijek živi s korupcijom, rastućim kriminalom, manjkom radnih mjesta…

Južnoafrička Republika gubi moralni kompas

Na međunarodnoj političkoj sceni, Mandelina se popularnost nastavila između ostalog i zbog njegove posredničke uloge u građanskom ratu u Burundiju kao i zbog glasne kritike politike SAD-a i Velike Britanije prema Iraku. Nadalje, upravo je velikim dijelom i njegova zasluga da je Južnoafrička Republika dobila ulogu domaćina Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. godine.

Kada je uoči samog otvorenja ovih igara smrtno stradala njegova unuka Zenani, Mandelino se zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Nakon toga se povukao u svoje rodno selo Qunu i od tada su stalno kružile razne špekulacije i nagađanja po pitanju njegovog zdravlja i općeg stanja.

Njegovom smrću svijet gubi jednog velikog borca za slobodu i velikog državnika. Usprkos tome što se on o aktualnim političkim pitanjima svoje zemlje u posljednje vrijeme nije više uopće izjašnjavao, njegova domovina Južnoafrička Republika njegovim odlaskom izgubila je i jednu vrstu moralnog kompasa.

Autori: Ludger Schadomsky / Željka Telišman

Odgovorna urednica: Marina Martinović