1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Neke knjige moraju biti prve napisane

Dunja Dragojević30. jun 2014.

Martin Kordić objavio je roman koji je privukao veliku pažnju nemačke književne javnosti. Kritičari ga hvale kao snažnu, dirljivu i mračnu bajku o ratu u BiH. Autor govori za DW o tome kako je priča nastala.

https://p.dw.com/p/1CSZr
Deutschland Schriftsteller Martin Kordic in Köln
Foto: DW/D. Dragojevic

Dirljiv – to je atribut koji se najčešće nalazi u kritikama romana „Kako ja zamišljam sreću“ (Wie ich mir das Glück vorstelle) 30-godišnjeg Martina Kordića. Njegov roman posvećen „babi Matiji“ zablistao je mračnim sjajem na novim izdanjima prepunom nemačkom književnom nebu. Priča o neobičnom dečaku Viktoru iz „sela srećnih“ koga rat razdvaja od porodice, a ratni vihor nosi od nemila od nedraga, ispričana iz Viktorove perspektive, dirnula je u živac nemačku književnu javnost i izvukla iz zaborava ratne strahote na prostorima „brdovitog Balkana“. Pritom Kordić ni u jednom trenutku u knjizi ne koristi jasne geografske odrednice, već pušta čitaoce da zaključuju, povlače paralele, iščitavaju smisao, interpretiraju mesta i događaje – onako kako mogu i žele.

Svako sam može da zaključuje ko su „ratnici“ (Krieger), ko „krstaši“ (Kreuzer), a ko „mudžahedini“ (Mudschis). „Da sam hteo da svako na svetu zna da se radi o Mostaru i Bosni, napisao bih realističan roman. Ali to nisam želeo, a imao sam osećaj da to i ne mogu, da to mogu samo ljudi koji su iz još veće blizine doživeli rat, koji su tamo odrasli.“

Letovanje u ratnoj Bosni i Hercegovini

Martin Kordić je rođen 1983. godine u mirnoj i sigurnoj Nemačkoj, u Celeu; odrastao je u Manhajmu. Rat je doživeo preko sudbina i priča iz porodice svog oca koji potiče iz sela Sretnice, pored Mostara. „Moje prvo svesno sećanje na početak rata verovatno je trenutak kada su moji roditelji rekli: 'Ove godine nećemo ići kod bake i deke' i kada sam proveo leto na otvorenom bazenu u Nemačkoj“, priča Kordić. On ističe da je u njegovim sećanjima saznanje o ratu puno različitih utisaka, događaja, razgovora, vesti... „Ne mogu više hronološki da složim šta je kada bilo, ali u nekom trenutku kod nas je došao jedan rođak, pa rođake i tetke sa decom. Sa mnom u razredu sedile su izbeglice – rat je stalno bio tema.“ Slučaj je hteo da se Martin Kordić potom i sam našao usred ratnih zbivanja: 1995. godine njegovi roditelji odlučili su da ponovo provedu letnji raspust kod rodbine u Hercegovini. Dva dana kasnije počela je akcija „Oluja“. „To iskustvo je na mene ostavilo vrlo snažan utisak“, kaže Kordić sećajući se slika hrvatskih vojnika kojih su bile pune ulice i kafići u mestima kroz koja su prolazili.

Iz perspektive upućenog promatrača

Rat na prostorima sa kojih potiče njegov otac kasnije ga je uvek pratio kao predmet interesovanja: „Uvek sam čitao tekstove o tome, a kada sam imao 18-19 godina posetio sam Sarajevo. Tokom studiranja iskoristio sam mogućnost da kao sporedan predmet uzmem politiku. Pokušavao sam da biram seminare tako da mogu da ih povežem sa Bosnom i Hercegovinom i Mostarom.“ Šest meseci je studirao i u Zagrebu – hrvatski kao strani jezik – dok je paralelno odrađivao praksu u Gete institutu. Sudbina domovine njegovih predaka obeležila je i prve prozne radove Martina Kordića koji danas živi u Kelnu i radi kao lektor u izdavačkoj kući „DuMont“. „Tada nisam imao svesni plan da ću jednog dana napisati roman o ratovima na Balkanu. Ta želja se tek kasnije iskristalizovala. I na kraju mi je bilo jasno da jednog dana moram da ga napišem pa sam rekao sebi: okej, to ću prvo da napišem, pa da se toga rešim. I stvarno, sada se osećam mirnije i slobodnije. Da mi je neko još pre godinu dana rekao da imam rak i da ću umreti, pomislio bi: do đavola, što se nisi malo više potrudio.“

Deutschland Schriftsteller Martin Kordic Buchcover Wie ich mir das Glück vorstelle

Martin Kordić je svoj romaneskni prvenac pisao pet godina. „Naravno, nisam radio samo to“, napominje uz osmeh, ali ističe da mu je bilo veoma važno da bude potpuno zadovoljan onim što je napisao i da ga nije bilo briga koliko će to da traje. Želeo je, kaže, da u tu knjigu zaista stane „sve što mu je u poslednjih 30 godina bilo najvažnije“.

„Ko je živ – živ je, ko je mrtav- mrtav je“

Pritom ga, kaže, nije bilo strah da će mu neko zamjeriti što piše roman o ratu koji ipak nije iskusio sasvim neposredno. Štaviše, „imao sam osećaj da se nalazim u tako zahvalnoj situaciji da sam s jedne strane dovoljno blizu, a s druge strane dovoljno daleko da bih o tome mogao da pišem. I siguran sam da je način na koji ja pišem o toj temi i tekst koji je na kraju nastao, sasvim drugačiji od onog koji bi napisao neko ko je odrastao u ratu.“ Zbog toga je, objašnjava, tekst tako poetičan i bajkovit. Srećan je, dodaje, kad vidi da se ljudima koji su bili bliže ratu od njega, njegov roman sviđa. „Ima jedna stvar koju sam shvatio tek nakon što sam napisao knjigu, iščitavajući je: da je jedino što znam o ratu to da u njemu više ništa ne važi. Sve što si mislio pre pet sekundi, moral, vrednosti, sve što je bilo juče i što će biti sutra, sve je u jednoj jedinoj sekundi poništeno, vraćeno na nulu.“ U Kordićevom romanu jedan od njegovih likova, Džib, tako objašnjava glavnom junaku, Viktoru, kako funkcioniše život u ratu: „Ko je živ – živ je, ko je mrtav – mrtav je.“

Strah od instrumentalizacije

Po pitanju verskih i političkih podela u Bosni i Hercegovini vidi Kordić sebe vidi kao neutralnog posmatrača. „Ranije sam znao da se iznerviram kada bi neko od mojih rođaka rekao nešto što ne bih smatrao da je ispravno, ali sada se više ne nerviram. Shvatio sam da to nema smisla, da ništa ne mogu da promenim.“ Priznaje, međutim, da mu nije bilo svejedno kako će njegova rodbina da reaguje na knjigu. Ali reakcije su, srećom bile većinom pozitivne.

Osim toga, posebno mu je važno da njegova knjiga ne postane instrument u rukama nacionalizama bilo koje strane. „Imao sam, na primer, ponudu da čitam na jednoj manifestaciji koju je organizovalo jedno hrvatsko kulturno udruženje u Nemačkoj. Odmah sam rekao da ne želim da to bude pod naslovom 'mladi hrvatski autor' i oni su rekli: 'Naravno, to je okej, to razumemo'. Ali, kada smo razmišljali o tome ko bi mogao još da čita i da vodi, i kada sam spomenuo Sašu Stanišića, oni su rekli: 'Ne, ne, on je Srbin'. I ja sam otkazao ušečše.“

Dom i domovina

Prezime koje odaje njegove korene Martina Kordića, kaže, nije ga opteretilo problemima identiteta, ali priznaje da je često suočen sa pitanjem pripadnosti. Odrastao je, takoreći, na ivici hrvatske zajednice u Nemačkoj. Poznavao ju je, kaže, tu i tamo bi otišao s rođacima i rodicama na pokoje „hrvatsko druženje“, ali njegova porodica je išla u nemačku crkvu i organizovala život van „balkanske zajednice“. Ali stvari se komplikuju kada Kordića upitate šta oseća kao svoju domovinu. „Moj dom je tamo gde živim, a moja domovina selo iz kog potiče moj otac. Ali stvarno samo selo, ne obližnji grad, ne Bosna i Hercegovina. Samo tih 200-300 kvadratnih metara za koje znam da, gdegod na svetu bio, uvek mogu da se vratim i da ću tamo uvek biti sin toga i toga ili unuk toga i toga. Radi se, dakle, priča Kordić Martin na savršenom nemačkom, o jednoj ulici i groblju na kojem sto puta piše: Kordić, Kordić, Kordić...