1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nečuveni britanski zločini iz kolonijalnog doba

A. Diekhans (WDR, Nairobi) / A. Šubić17. srpnja 2012

Još i danas se u Velikoj Britaniji vidi kako je to bila kolonijalna velesila. Ali ta moć je počivala na neviđenom nasilju. Sudionici jedne od posljednjih kolonijalnih pobuna sad su tužili Veliku Britaniju.

https://p.dw.com/p/15YGq
Foto: Getty Images

Današnja Kenija je bila samo jedna od mnogih zemalja gdje su bijeli kolonizatori jeftino kupovali golema područja zemlje i živjeli u obilju. Visoravan oko glavnoga grada Nairobija je među kolonizatorima bila poznata kao "Happy Valley", sretna dolina zbog plodnog tla i gotovo besplatne radne snage urođenika koji su obrađivali zemlju za veleposjednike.

Naravno, dok je engleskim kolonijalnim vlastodršcima to možda i bila "sretna" dolina, tamošnjim urođenicima i prije svega plemena Kikuyu, Embu i Meru nije bilo ničega čemu bi se mogli radovati. Još od početka 20. stoljeća sustavno su tjerani sa svojih pradavnih pašnjaka i jedino im je preostalo raditi za pridošlice, bijele "gazde" kako bi uopće mogli preživjeti.

Tradicionalna jedinica lake konjice Blues & Royals pred Buckinghamskom palačom
'Carstvo gdje sunce nikad ne zalazi' se ne stvara ispijanjem čaja, nego brutalnom vojnom silomFoto: dapd

Povratak vojnika i san o nezavisnosti

Nakon 2. svjetskog rata je zapravo postalo još gore. Dok su se u Velikoj Britaniji još raščišćavale ruševine, a hrana i gorivo dobivali samo na kartice, u kolonijama poput Kenije je sve još izgledalo kao nekad. Ali dojam je varao: Indija i Pakistan su već bili na putu prema nezavisnosti, Malezija je također težila postati samostalna država, a čak i u Africi je kolonija Zlatna obala (buduća Gana) dobila vladu koja će je odvesti u nezavisnost.

Sve to je pobudilo nadu i kod autentičnih stanovnika Kenije kako je i njihova nezavisnost nadomak ruke i kako će konačno prestati otimačina njihove zemlje. Umjesto toga, za Kenijce je stanje postalo neizdrživo. Već za vrijeme rata su urođenici morali gladovati da bi se hrana slala u Veliku Britaniju, a početkom pedesetih je još počela i nova otimačina zemlje. Istovremeno, mnogi Kenijci su sudjelovali u ratu u Europi - i više nisu htjeli prihvatiti vladavinu bijelih kolonizatora.

Stotine tisuća žrtava

Vremenom se počelo širiti nasilje i napadi na veleposjednike. Odgovor kolonijalnih vlasti je bio brutalan: borbe su trajale godinama, ali je "Mao-Mao-ustanak" (nazvan po zakletvi koje su polagali pobunjenici) vojno ugušen. Službene statistike govore kako su u borbama poginula 63 britanska vojnika, 33 bijela kolonizatora - i više od 1.800 urođeničkih Kenijaca koji su kao policajci i pomoćne jedinice bili na strani kolonijalne sile. Koliko je poginulo pobunjenika - teško je reći: službeno se govorilo o 11.500 mrtvih, ali je lako moguće da je bilo i deset puta više žrtava!

Spomenik Dedanu Kimathiju u Nairobiju
Dedan Kimathi, vođa pobunjenika koji je uhićen i likvidiran

Oni koji su uhićeni, morali su biti spremni na najgore. Na tisuće ih je bilo osuđeno na smrt vješanjem, a među uhićenima je bio i Wambugu Nyingi. On je danas u Londonu gdje, kao jedan od rijetkih preživjelih, tuži vladu Velike Britanije za zločine koje je počinila u gušenju nemira, osobito u logorima koje je osnovala za pobunjenike.

Britanski vojnici pred zaplijenjenim oružjem pobunjenika Mao Mao
Vojno, pobuna je ugušena u krvi - ali je kolonija konačno ipak izgubljenaFoto: picture-alliance/Mary Evans Picture Library

Pakao u logorima

Wambugu zavrće nogavice svojih hlača i liječniku pokazuje svoje noge. One su prepune malenih ožiljaka, a oko gležnjeva su debeli ožiljci stari više od pola stoljeća: "Stalno su nas tukli. Bijelci su nas silili da na koljenima idemo preko stijenja, a oko gležnjeva smo imali okove."

Život u logorima je bio pakao. Postoje samo procjene koliko je ljudi - zajedno sa ženama i djecom, u njih bilo zatvoreno i pripremano za izgnanstvo u druga, još neplodnija područja. Povjesničar David Anderson navodi oko 150 tisuća logoraša, povjesničarka Caroline Elkins tvrdi kako se radilo o praktično čitavoj populaciji plemena Kikuyu i drugih koje se smatralo "nelojalnima" - dakle o oko milijun i pol zatočenika.

Oni koji su i izbjegli smrt vješanjem, još uvijek su morali svaki dan strahovati za život. Zatočenike se mlatilo do smrti, svjedoče i o kastracijama i o silovanjima zatočenih žena. Ali čak i bez nasilja, prijetila je smrt od gladi jer im se davalo jedva dovoljno hrane za život.

Preživjeli pobune Mao Mao u Keniji u pedesetima prošlog stoljeća
Još ih je ostalo samo nekoliko (Wambugu Nyingi je posve desno), ali su oni pobunu Mao Mao sad doveli - u London.Foto: AP

Četvoro od stotina tisuća

Wambugu Nyingi danas ima 87 godina i jedan je od četvoro bivših zatočenika zloglasne kolonijalne sile koji tuži Veliku Britaniju zbog patnji koje je pretrpio i on i svi zatočeni. Zapravo ih je bilo petoro, ali je jedan već preminuo prije nego što je dočekao početak suđenja u Londonu ovog ponedjeljka (16.7.).

I liječnik koji ga pregledava, doktor Ongiti, svjedoči o teškoj patnji kojoj je zatočenik bio izložen: "Svi oni nisu bili u stanju raditi. Njihove najbolje dane su proveli u zatočeništvu, a kad su pušteni, nisu znali nikakav zanat. Njihove rane se nisu liječile na pravi način i posljedice osjećaju pogotovo sad, kad su dospjeli u starost."

Pobuna Mao Mao je ugušena, ali je ipak raspalila plamen koji je doveo do nezavisnosti Kenije početkom šezdesetih. Sudionici pobune nisu imali mnogo od toga, svjedoči George Moara iz jedne kenijske udruge za ljudska prava: "Za nas su to ljudi koji su mnogo žrtvovali za ovu zemlju. Dugo vremena im se to uopće nije priznalo i vidjeli smo u kojoj mjeri se osjećaju zanemarenima. Mnogi su se slomili dok su pripovijedali što su doživjeli."

London je dugo vremena odbacivao optužbe i odgovornost, što je činila "autonomna" vlada kolonije u Keniji. Tužitelji žele odštetu za ono što im je učinjeno, ali još mnogo više od toga traže ispriku vlade Velike Britanije za krvavo gušenje pobune u Keniji. Wambuga Nyingija, zbog pretrpljenih muka, tijelo još jedva služi, ali pred suđenje mu duh nije slomljen: "Pobijedit ćemo. Čak i ako svi budemo mrtvi, proces će se nastaviti. Onda će se naša djeca boriti za pravdu."