Najljepše lice socijalizma

„Svakog podneva s prijateljicama iz obdaništa sam išla na stadion i znala sam da je to nešto za mene: klizati i skakati, a svi te gledaju. To sam htjela. I to sam znala, bila sam potpuno svjesna toga“, piše Katarina Witt u autobiografiji objavljenoj 1994. godine.

Klizati, skakati i povući sa sobom publiku – u tome je bila njena snaga na ledu. Ove godine najuspješnija klizačica svijeta napustila je konačno ledenu ploču koja joj je značila sve i tako završila blistavu, ne uvijek nespornu karijeru, koja je počela 1970. godine u sportskom klubu Karl-Marx-Stadt.

Plešući do uspjeha

Tada jedanaestogodišnja Katarina Witt osvojila je zlatnu medalju već prve godine kada je počela da je trenira poznata Jutta Müller. Bilo je to na Spartakijadi djece i mladih 1976. godine. Mala Kati je uzorna sportašica DDR-a – ona je u socijalističkoj omladinskoj organizaciji FDJ, njena porodica se ničim ne izdvaja, ima privatnu nastavu iz školskog gradiva i trenira, trenira, trenira…

Talenat i karizma, povezani sa marljivošću i ambicioznošću, otvorili su joj put do uspjeha. Prvo je pobjeđivala na nacionalnim takmičenjima (bila je od 1981. do 1988. prvakinja DDR-a), a onda i na međunarodnim nadmetanjima: od 1983. šest godina zaredom bila je prvakinja Evrope u umjetničkom klizanju, 1984. u Sarajevu je osvojila zlatnu olimpijsku medalju i iste godine prvi put je postala svjetska prvakinja.

Socijalizam, kapitalizam, socijalizam, kapitalizam

Poslije Zimskih olimpijskih igara u Calgaryju 1988. godine postala je sportski idol cijele Njemačke – divili su joj se i na istoku i na zapadu zemlje. Uspjela je srušiti zid u glavama, bar u njemačkim glavama oduševljenim sportom. Međutim, granice među društvenim sistemima su ostale. Borbu za zlatnu medalju sa američkom klizačicom Debi Thomas kasnije je komentarisala na sljedeći način: „Totalna klasna borba. I za Amere… I kod nas je bilo isto tako. Bio je to sukob sistema.“

Izleti u kapitalistički svijet u to vrijeme dio su svakodnevice Katarine Witt, koja uživa punu slobodu putovanja. Poslije vrhunca koji je dostigla u Calgaryju, oprostila se od takmičenja i krenula u šoubiznis: od novembra 1988. do marta 1989. bila je članica američke revije „Holiday on Ice“ – u vrijeme DDR-a to je bila senzacija.

Od najljepšeg lica socijalizma do „SED-ove koze“

Dok se takmičila, vlasti DDR-a su koristile njenu slavu kako bi istakli postignuća svog sistema u sportu. I ne samo to – Wittova je donosila devize. Osamdeset procenata prihoda od revija odlazilo je u državnu kasu. S druge strane, kao ljubimica funkcionera Katarina Witt je uživala neke privilegije: imala je automobil ili mašinu za pranje suđa, zbog čega su joj zamjerali sunarodnjaci poslije mirne revolucije.

Poslije ujedinjenja život više nije bio tako ugodan. Dok su ranije novine o njoj pisale kao o „najljepšem licu socijalizma“, sada je bulevarski „Bild“ priču o Wittovoj naslovio „SED koza“. Kada je 1992. štampa počela da piše kako je bila saradnica službe državne sigurnosti DDR-a, optužila je više novinskih kuća za klevetu. Predstavnik vlasti zadužen za pregled dosjea David Gill je izjavio da nema razloga da se traga za navodnim dosjeima o prošlosti takmičarke niti da se Katarina Witt provjerava zbog veza sa sigurnosnom službom.

Privilegovana i špijunirana

Deset godina kasnije, Katarina Witt je ponovo bila na naslovnim stranama kada je od berlinskog suda zatražila da zabrani objavljivanje njenih dosjea, a onda je zahtjev povukla. Vladina povjerenica za dosjee Marianne Birthler napisala je u februaru 2002. godine: „Berlinski upravni sud odlučio je da se ne smije objaviti sadržaj dosjea Katarine Witt.“ Marianne Birthler na osnovu tih dosjea smatra da je služba državne sigurnosti bila naklonjena Katarini Witt.

Kontakti Wittove s tom službom imaju i drugu priču: od strane vladine povjerenice okvalifikovana kao „privilegovana“, bivša sportašica DDR-a bila je od 1973. neprestano špijunirana. Njeni dosjei su više nego obimni i od toga je 181 strana dostupna javnosti. Sadržaj je predstavljao šok za Katarinu Witt i ona je napisala: „Bolje da mnoge stvari nikad nisam ni saznala. Nisam bila špijunka, ali ni pripadnica pokreta otpora. Nikakva žrtva, ali u svakom slučaju objekt.“