Na mućci se poznaju junaci

Ovakve nemogućnosti i skroz neverovatne stvari mogu samo zamisliti i u zloj nameri proturati skučeni, bedni i izlapeli mozgovi saradnika opozicione štampe; ali im taj metak neće upaliti, jer, hvala bogu, evo već nedelju dana otkako je ovaj kabinet došao na vladu, a položaj mu nijedanput nije bio uzdrman, kao što to žele glupaci iz opozicije. Radoje Domanović, Stradija.

Jedan mali broj građana Stradije, i nešto posmatrača izvan njenih granica, još uvijek vjeruje da će ministar policije uhvaćen u intelektualnoj krađi podnijeti ostavku. O tome, da je njegov doktorski rad u naučnom smislu bezvrijedan, dokazano je, neodbranjivo, ubitačnom argumentacijom, u nekoliko tekstova objavljenih na sajtu Peščanika.

Zašto on to do sada nije uradio, i zašto vjerovatno nikada ni neće?

Odgovor ima veze s predsjednikom vlade, koji je nepobitne logičke zaključke zasnovane na relevantnim činjenicama odbacio izjavom da nikada gluplje obrazloženje nije čuo. U pametnijoj zemlji većina bi se građana složila da istovremeno predsjednik nikada ništa nije ni gluplje rekao, ali ne i u Stradiji.

U Stradiji se na školu, znanje i nauku gleda otprilike kao na produžetak guslarske tradicije. Cilj guslarenja nije istina (ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju) nego zajedništvo. Stoga predsjednik ne brani, kao što se to nekome čini, prijatelja i partijskog saborca, nego cijeli obrazovani sistem u kome titula i ocjena nemaju veze sa znanjem i zalaganjem. On zna da je bolesno cijelo stablo a ne samo jedna grana sa trulim plodom za koji skupljenih usta uvjerava javnost da je sočan i sladak.

Zato u njega kao u slijepu Živanu gledaju s obožavanjem barem milion roditelja, nastavnika i đaka koji ovih dana privode školsku godinu kraju. Braneći ministra policije on brani svaku navučenu ocjenu, svaku peticu upisanu u zbornici, svaku dvojku zaključenu telefonom, cijeli taj inkubator mućaka, u šta bi želio da se školstvo pretvori.

Danas je bila ludnica u školi, sažima svoj očaj u nekoliko rečenica jedan nastavnik. Svi uskomešani, gomila dece koja se razvlači hodnicima, neka klinka plače kao sumanuta jer neću da joj zaključim ocenu, pošto nije bila na pedeset časova. Direktorka me moli da navučem peticu detetu koje ima 3 3 4 2 5 2 2 3 1. Isključio sam telefon jer me mama najbolje drugarice zove nekoliko puta dnevno da urgiram za neko dete koje treba da padne iz matematike. U školi se tačno vidi ko je zaključio jedinicu a ko nije. Na ove prve nasrću roditelji, prete, mole, potkupljuju. U tome su isti i mesar i lekar. To kolege zovu socijalna inteligencija, to kad izađeš u susret ljudima. Njima je ovo sa Megatrendom došlo ko kec na desetku. Što bre da mi zajebavamo decu na glupavoj maturi, kad ministar policije doktorira na lepe oči?

Radimo juče u zbornici, upisujemo, prepisujemo, knjižice, svedočanstva, matične knjige, ubi nas administracija. Upada neka žena, ko furija, pravo na fizičarku. Psuje, vređa, samo što ne udara. A mi nabili glave u dnevnike. Odvratno. Ovo je tuga u šta smo se pretvorili.

I tako je svake godine, u osnovnim i srednjim školama. Pod pritiskom, za pare, prijateljski i rođački, kao protivuslugu, iz straha ili milosrđa, hiljade djece dobijaju nezaslužene petice, dvojke ili četvorke, frizira im se uspjeh, i natežu prosjeci, unižava se trud jednih a nagrađuje bahatost drugih. Da bi se tako činilo prethodno je bilo potrebno decenijama ubijati vrline kakve su intelektualno poštenje, građanska hrabrost i moralna odgovornost. Mature se pamte po trubačima i količini povraćoke, a ne po ponosu što bi ga mlada osoba trebala osjećati zbog dobro obavljenog važnog i teškog posla.

Iz perspektive premijeradržave sa takvim školstvom bilo bi ravno izdaji vitalnih obrazovnih interesa osporiti lopovu da bude šef policije. Oduzeti mu doktorat značilo bi oduzeti vjeru u sigurnu budućnost hiljadama đaka čija su svjedočanstva megatrendovskom lakoćom ispunjena nezasluženim peticama. Predsjednik vlade mora biti na strani tih budućih partijskih poslušnika othranjenih krnjom glavom šećera, tih drskih i nadobudnih neznalica, zakržljale savjesti i nezasite ambicije. I zato svima koji odbijaju da takvi budu mora reći su glupaci iz opozicije. U iščašenoj stvarnosti svoje Stradije on za njihovu strogu i metodološki besprijekornu kritiku, sasvim u standardima naučnog mišljenja, ne može reći ništa drugo nego da takve nemogućnosti i skroz neverovatne stvari mogu samo zamisliti i u zloj nameri proturati skučeni, bedni i izlapeli mozgovi.

Himna Stradije:

Bože pravde, ti što spase


od nauke dosad nas,


čuj i odsad naše glase


i od sad nam budi spas.

Nek na našoj blista grani

taj naučan dičan rad,

Bože spasi, Bože brani


Megatrenda doktokrad!

Nek stradijsku vedru nadu

ne uništi tvoja pest


Blagoslovi Doktokradu

Petvekovni kopi-pejst.