Moguće suđenje čuvarima Aušvica
4. septembar 2013Osumnjičene je nakon 70 godina identificirala specijalna ustanova pod nazivom "Centrala za razjašnjavanje nacističkih zločina" u Ludwigsburgu. "Izgledi za istragu bili su na početku relativno mali", kaže za DW šef Centrale za razjašnjavanje nacističkih zločina Kurt Schrimm. "Najprije nam je uspjelo da identificiramo 49 imena i to možemo nazvati uspjehom." Od 49 identificiranih, devet je umrlo proteklih mjeseci, a za deset ova ustanova nema dovoljno informacija.
Preostalo je njih 30, koji žive po cijeloj Njemačkoj i kojima sada prijeti sudski proces. Hoće li doći do toga, zavisi od njihovog zdravstvenog stanja, pojašnjava Schrimm. "Ako gledamo na datum njihovog rođenja, moramo biti pesimisti. Najmlađem čuvaru je 87, a najstarijem 97 godina. Mnogi od njih neće biti izvedeni pred sud. A još manje će ih biti pravosnažno osuđeno."
Presuda Demjanjuku napravila preokret
Centrala u Ludwisburgu ne bi počela istragu da nije došlo do jedne važne presude. 2011. je Zemaljski sud u Minhenu osudio bivšeg čuvara logora sada, već pokojnog Johna Demjanjuka za saučesništvo u ubistvu 28.000 ljudi na pet godina zatvora, bez da su mu dokazana konkretna nedjela. Sin jednog pripadnika otpora Ulrich Sander kaže: "Nije bilo potrebno tražiti dovoljno svjedoka da potvrde da je neko tada i tada pucao u toga i toga. Onoga, kome su dokazali da je pripadao mašineriji ubijanja i da je radio u koncentracionom logoru, moglo se i osuditi. To je promjena paradigme koja je za svaku pohvalu."
Za isljednike u Ludwisburgu, okupljene oko Kurta Schrimma tako je olakšana potraga za ratnim zločincima. Sada je dovoljan dokaz da je neko radio u koncetracionom logoru pa da ga osude za saučesništvo u zločinu.
Nije li sve prekasno?
Mnogi analitičari se međutim pitaju, nije li sve došlo prekasno i da li je Njemačka, kada je trebala, dovoljno na tome radila. " 50-ih godina posao je ostao neobavljen", kaže Ulrich Sander. Kao reakcija na sve to 1958 je osnovona Centrala u Ludwisburgu. Svjedoke je bilo teško naći, jer žrtve uglavnom nisu bile žive a o počinicima se ćutalo. Pored toga su ubistva, po starom njemačkom zakonu, zastarjevala nakon 20 godina. Dakle, ko je ubio čovjeka 1945., nije morao za to odgovarati 1966. Danas je to promijenjeno. Za ubistvo ili saučesništvo u ubistvo nema više zastarjevanja.
Nacističkim zločincima su zakoni 50-tih i 60-tih godina išli na ruku. Mnogi su profitirali i od toga što je Njemačka dugo odbijala da isporučuje svoje građane, pa tako i Klaas Carel Faber, koji je u Nizozemskoj osuđen na doživotnu robiju. Kada mu je uspio bijeg u Njemačku, bio je na sigurnom.
Autori: Hendrik Heinze / Jasmina Rose
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić